mirjananU Hrvatskoj je ove godine 4042 djece dobilo odgodu upisa u prvi razred osnovne škole, a velik broj njih upisan je po prilagođenom i individualiziranom programu. Ova odluka koliko god na prvi pogled bila pomalo zastrašujuća i zbunjujuća je i vrlo korisna. Važno bi bilo ispravno je iščitati.
Ona djeca koja će se školovati po prilagođenom ili individualiziranom programu bit će pošteđena mnogih muka, srama, osjećaja manje vrijednosti, možda i ismijavanja čemu bi bila izložena da moraju pratiti program kao ostali učenici. Iako su možda neki od roditelja te djece nezadovoljni, vrlo brzo će shvatiti da je odluka i za njih i za njihovo dijete spasonosna. Naravno, ako ne ostane samo mrtvo slovo na papiru. Jer, i toga je već bilo!
I djeca kojoj je odgođen upis u prvi razred, kao i njihovi roditelji ne bi trebali biti nezadovoljni ili nesretni zbog odgode. Neki su možda iznenađeni. Ali odgoda i djecu i roditelje pošteđuje silnih frustracija kojima bi bili izloženi. Mnogi bi roditelji bili ljuti na dijete jer je uspijeva u školi onako kako su oni zamislili da bi trebalo, a mnoga djeca bi bila nesretna i nezadovoljna, možda i ljuta na sebe i sve oko sebe, a s vremenom bi njihovo samopoštovanje bilo sve niže. Odgodom, tijekom koje će dijete sazrijevati, lakše će usvajati one vještine u kojima je zaostajalo za svojim vršnjacima. Najčešće, za godinu dana, sve će doći na svoje mjesto. Bez trauma i svađa koje bi pratile prerani upis u školu.
Naravno da se pitamo zašto se iz godine u godinu povećava broj djece kojoj se odgađa upis u prvi razred? Stručnjaci ističu da su jedan od najčešćih razloga odgode govorno-jezični problemi. Taj pojam uključe mnogo toga. Često djeca imaju siromašan rječnik, teško im je svoje misli oblikovati u riječi, imaju poteškoća u razumijevanju verbalnih iskaza. Jezik je djetetu bitan i u komunikaciji s vršnjacima, važan je element njegove socijalizacije. Česti su i različiti govorni poremećaji. Neki roditelji zatraže pomoć logopeda, ali kako je poznato njih ima premalo te moga djeca ne dobiju na vrijeme potrebnu pomoć. Uz to svakako treba navesti da se s djecom u mnogim obiteljima premalo razgovara.
Često je razlog odgode upisa i socijalna i emocionalna nezrelost. Naime, u toj bi dobi dijete trebalo znati uglavnom kontrolirati svoje emocije, trebalo bi znali surađivati s vršnjacima, a sukobe kojih će svakako biti, uglavnom rješavati na neagresivan način. To se uči u vrtiću, ali o tome treba voditi brigu i u obitelji, biti model od kojeg će dijete učiti.
Za razvoj djeteta iznimno je važna tjelesna aktivnost. Ona je bitna za motorički razvoj, ali i za razvoj mozga. Nažalost, današnja djeca se mnogo manje kreću nego generacije djece prije desetak i više godina. Previše vremena djeca provode pred ekranima ili u vožnji automobilom. Vremena za šetnju ili neku motoričku igru djece s roditeljima, ima sve manje. A neki, nažalost, ni ne znaju koliko je to važno.
Što bi trebalo mijenjati kako bi se broj odgoda kod upisa u prvi razred smanjio? Što raditi da dijete u dovoljnoj mjeri razvije vještine i sposobnosti potrebne za praćenje nastave u školi?
Potrebno je promatrati kako dijete reagira ako mu drugo dijete uzme igraču, kako, ako mu u dućanu ne kupimo ono što poželjelo, kako, ako mora pričekati da završimo neki razgovor da bismo mogli razgovarati s njim, kako, ako mu ne dopuštamo da ostavlja igračke razbacane po sobi…
Čini se da danas mnogi roditelji ne znaju da je za djetetov razvoj važno trčati, skakati, penjati se, voziti bicikl, tricikl, romobil, udarati, hvatati i bacati loptu, plivati… S djetetom treba razgovarati, poticati ga da priča što je radilo u vrtiću ili na igralištu, ne zadovoljavati se da na postavljeno pitanje odgovara samo jednom riječju. Djeci treba čitati priče i o njima razgovarati, voditi ih u kazalište lutaka. S djecom se treba baviti, a ne tutnuti im mobitel u ručice već u prvoj ili drugoj godini života. Ne vidim pravu svrhu zabrane mobitela u školama, ako u to neće biti na pravi način uključeni i roditelji. Jer, budu li djeca kada dođu iz škole kući odmah zgrabila mobitel i uz to gledala kako i roditelji tu spravicu stalno imaju u rukama te budu li roditelji pri odgovaranju na dječja pitanja ili molbe odgovarali površno, ne dižući pogled s ekrana, sve će biti uzalud.
S djecom i mladima se treba baviti na načine koji su primjereni njihovoj dobi. Izgubljeno vrijeme u ovoj aktivnosti ne može se više vratiti unatrag kako smo to učinili pri pomicanja sata prije nekoliko dana.