„Adolescent nije više dijete, a nije ni odrasla osoba. Najčešće ni on sam ne zna tko je i što je. Zna samo da je zbunjen, izgubljen, nesiguran, ranjiv, razdražljiv, labilan, povodljiv. O svemu zna po nešto, a ni o čemu sve. Više bi htio nego što bi mogao. Redovito zna što neće, a ne zna što hoće. Obezvrjeđuje iskustva odraslih, a svoja još nema. Svega mu je dosta i istodobno mu ničega nije dosta” (R. Torre).

Zbog činjenice da se važan dio mozga (prefrontalni korteks) još uvijek razvija, tinejdžeri češće koriste dio mozga (amigdala) koji je povezan s osjećajima,  impulzivnošću i  agresivnošću. Zbog toga u situacijama kada je važno oprezno donositi odluke, mladi iskazuju rizično ponašanje, donose čudne pa i opasne odluke, a nisu rijetki ni emocionalni ispadi.

Tijekom adolescencije mlada osoba izgrađuje svoj identitet. Bori se za neovisnost, buni se protiv autoriteta, želi biti drukčija, često ne prihvaća savjete odraslih. Ono što roditelji i učitelji i svi odrasli ne bi smjeli zaboraviti je činjenica da su adolescenti jako osjetljivi na licemjerje a autoritete bez pokrića ne prihvaćaju. Sama činjenica da je netko otac, majka, profesor, trener… nije dovoljna da bi se taj autoritet poštovao.  Treba ga zaslužiti.

Tijekom rujna su učenici Osnovne škole Ivan Gundulić iz Dubrovnika, bili u Vukovaru u okviru projekta Posjet učenika osmih razreda Vukovaru. Tu su se fotografirali s podignutom desnicom u zraku! Dvojica od njih bila su u majicama HOS-a. . „Mi kao odgojno obrazovna-ustanova osuđujemo bilo kakav oblik ekstremizma i takvih pojavnosti. Osuđujemo veličanje nacističkih i drugih simbola totalitarnih režima. Učenici su se samostalno fotografirali i navedene fotografije objavili na svojim društvenim mrežama“ – poručila je ravnateljica škole.

Jesu li ovi đaci željeli nekoga šokirati ili samo skrenuti pozornost na sebe, biti „vijest“ u medijima, teško je reći. Pitam se, što današnji tinejdžeri uopće znaju o ustašama, o nacističkom pozdravu? U javnom diskursu često se miješaju osuda i tolerancija prema pozdravu „za dom spremni“. Kako da mladi shvate što je zapravo zabranjeno, kome i kada je zabranjeno? Poruke koje javno odašiljemo su pre često dvosmislene i licemjerne. Samo kažnjavanje đaka neće ništa promijeniti, neke može samo potaknuti da prkose i dalje i više. S njima treba razgovarati, razjasniti nedoumice, saslušati njihova pitanja i na njih dati jasne i nedvosmislene odgovore.

Prije više dana određen je istražni zatvor dvojici maloljetnika koji su uhićeni u međunarodnoj akciji protiv desničarskog terorizma. Državno odvjetništvo je takvu odluku donijelo „zbog sumnje da su počinili kaznena djela obuke za terorizam i pripremanja kaznenih dijela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom.“ Nije poznato je su li ta dvojica mladića prije iskazivala neki poremećaj u ponašanju, a ako jesu, jesu li i koje odgojne mjere bile poduzete.

Uz pretpostavku da nisu iskazivali nikakve devijacije pitamo se zašto su se priključili nekoj terorističkoj skupini. Nažalost, mladima je često dosadno, ono što uče u školama mnoge uopće ne zanima, a malo koga u ovom društvu uistinu zanima što bi zapravo ti mladi željeli, što ih oduševljava, što ima smeta, od čega strahuju, čemu se nadaju? Mnogi na svoja pitanja, sumnje i dileme ne nalaze odgovore u svom svakidašnjem okruženju, ne nalaze osobe u koje imaju povjerenja i s kojima mogu otvoreno razgovarati o svemu što ih muči, što im je nejasno. Uz to je, naravno, prisutna i želja se istaknu u nečemu, dobrom ili lošem. I zato, kada se ukaže netko tko im pruža priliku da pokažu da više nisu djeca, tko nudi konkretne akcije i ideje koje na prvu zvuče čak privlačno, revolucionarno, možda i herojski, neki će se mladi brzo tome prikloniti.

Mladi pri formiranju vlastite ličnosti promatraju ljude oko sebe, imaju  i neke uzore koji su ih privukli i koje će pokušati dostići. Pitanje je što ih  privlači? Hoće li njihovi uzori biti  osobe koje pošteno i odgovorno obavljaju svoj posao u bilo kojoj domeni i napreduju zahvaljujući svojim sposobnostima i marljivosti? Ili su zaključili da takvi ne kotiraju visoko u ovoj zemlji? Ili će ih privući oni koji do svojih ciljeva stižu različitim prečacima sumnjive kvalitete? Ili licemjeri? Ili oni koji će ih povesti u avanturu za koju nisu u stanju procijeniti hoće li ih preskupo koštati?

Mladi su, ne baš uvijek, ali vrlo često ogledalo svoje uže i šire sredine, odraz našeg odnosa prema njima!

2 Replies to “RIZIČNA PONAŠANJA ADOLESCENATA

  1. Uvažena pra,pra,(pra) rodbino (najdraža familijo ma koliko Vas i dokad bilo….).
    Unuka Roka upoznao sam sam s našom dosadašnjom prepiskom, prijeporom, sugestijama, prijedlozima, kritikama, zapravo ljudskim željama, primjedbama, prigovorima, sranjima, uzaludnim prijedlozima, nadama, željama, htijenjima, očekivanjima, našim životnim iskustvima …. (za drug tek izgubljena, neshvaćena, nepopravljiva, neškolovana ili prepametna, preiskusna ili premudra – ali (za njih) beskorisna raspravljanja.
    Kad čitam te retke, predraga PRA(pra)teta. nikada mi nisi kazala, objasnila, pojasnila, obrazložila, opravdala, dozvolila niti pak preporučila osobu, lik, ženu, osobnost, ljepotu pod imenom Katarina.
    Možda bi, da se upoznamo imali što za raspravljati (o Tebi, sebi ili nama) možda i NE?
    Pozdrav od vjernih čitatelja, kontrolora i stalnih prigovaratelja i trajnih poštovatelja.
    Marko
    PS: pozdrav Katarini ma tko da bila…i gdje da se nalazila sada….

  2. Evo još jedan tako dobar i realan osvrt cijenjene profesorice gđe MIRJANE NAZOR. Hvala vam.

    Moj komentar ću započeti sa zadnjim pasusom tog članka: MLADI SU, NE BAŠ UVIJEK, ALI VRLO ČESTO OGLEDALO SVOJE UŽE I ŠIRE SREDINE, ODRAZ NAŠEG ODNOSA PREMA NJIMA!!!!!

    Nažalost je to živa i teško promljeviva istina.
    Moje unuke su odrasle vrlo odgovorne osobe, ali unuk je maturant, dakle pripada skupini o kojoj se ovaj članak piše.
    Od malih nogu puno razgovaramo,a sada su ti naši razgovori kao razigrani, veseli razgovori među dvoje prijatelja.
    Ta rezigranost se promjeni ako osjeti da u mom pristupu ima bilo kakve kritike. Rezultat je da se ne upuštam taknuti ono što ne želi čuti.
    Dobar je momak i učenik, pristojan i ne stvara nikakve probleme, ali po mom sudu, malo razmažen, jer je treće najmlađe dijete i još, zamislite muško.
    U svakom slučaju sam sigurna da se neće prikloniti nekoj negativnoj skupini, jer ima dobre prijatelje, pogotovo prijateljice.
    Ali vidim da svi oni vrlo malo znaju o povijesti naše države, ili ne žele o tome pričati.
    Naravno da nisam nikakv nacionalist, ali omladini nije na pravilan način prikazana naša povijest, koja u krajnoj liniji znači i opća kultura.
    E tu smo tanki….fali nam upravo ta opća kultura i zato još uvijek živimo, naravno ne svi, sa povezima na očima a omladini serviramo negativne primjere za njihove uši i oči. Žalosno.
    Svi koji smo sretnici da imamo unuke, pogotovo ”muške”, svjedoci smo koliko malo čitaju i kakve slatke, male , nepismene poruke nam šalju preko mobitela. Sa njima treba puno raditi jer su to vrlo pametne male glavice, u pravilu dobročudne.
    Usput, s tugom priznajem da moj unuk nije još pročitao moju knjigu koja je promovirana pred godinu i pol!!! A stalno ističe kako je ponosan i kako voli svoju baku????
    A sada ja mudrujem da trebamo promjeniti odnos prema njima.
    Ali tko može to i napraviti? Osim škole koje po meni kiksaju u odnosu kako smo mi stariji učili, ostaje obitelj i ako imaju sreću, da imaju dobre prijatelei.
    Ipak moramo mladima vjerovati i poštivati ih, bez obzira na krive korake, oni su budućnost jer na MLADIMA SVIJET OSTAJE!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)