mirjananGrađanski odgoj se već dugo spominje kao neophodnost u našim školama. „Implementiranje GOO u formalni obrazovni sustav nužno je za stvaranje odgovornih i aktivnih članova/ica društva. Aktivno građanstvo mora se početi razvijati od najranije dobi kako bi se povećala politička pismenost mladih, spriječili nedemokratski stavovi, jačala tolerancija i uključivosti i razvijalo znanje i vještine potrebne za svakodnevni život u građanski uređenom društvu.“
Uz spomenutu političku pismenost često se spominju i još mnoge druge vrste pismenosti neophodne za bolje snalaženje u svakodnevnom funkcioniranju, kao što su financijska, medijska, informatičku pismenost .
Međutim, iako su sve te vrste pismenosti u današnje vrijeme uistinu iznimno važne, čini mi se da i dalje nedovoljno razumijemo vrijednost i značaj, rekla bih temeljne životne pismenosti, a to je mentalno zdravstvena pismenost. Ona se ne odnosi na stručna znanja da bi se bolje dijagnosticirali i liječili mentalni poremećaji. Ona uključuje osviještenost pojedinca o važnosti mentalnog zdravlja, odnosno podrazumijeva sposobnost da se prilagođavamo i svrsishodno, fleksibilno nosimo sa svakodnevnim teškoćama i stresom. Iznimno je važno prepoznati kako se osjećamo u određenom trenutku, što ćemo „učiniti“ s vlastitim osjećajima, ali i razumjeti osjećaje drugih. To pomaže pojedincu u boljem razumijevanju i snalaženju u svijetu oko sebe, tj. boljem uspostavljanju i održavanju kvalitetnijih veza kako obiteljskih tako i prijateljskih i poslovnih. I time bitno utječe na mentalno zdravlje pojedinca.
Koliko se malo vodilo računa o mentalnom zdravlju govori i primjer mlade solo pjevačice i glumice Buge Marije Šimić. Ona je prije nekoliko dana objavila kao veliku novost kako je konačno u 28 godini dobila dijagnozu F 90.0. Prevedeno, to je ADHD, odnosno poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje Sad joj se, kaže, objasnilo puno stvari i može prestati kriviti sebe za puno toga. „A najbolje od svega – sad napokon mogu naučiti i shvatiti kako moj mozak funkcionira i to primijeniti, što znači da će se kvaliteta mog života, posla, odnosa – podići na novu razinu.“
Ostala sam zbunjena i preneražena kako je moguće da dijete koje se vjerojatno školovalo u Zagrebu, nije tijekom školovanja dobilo pomoć i razumijevanje neophodno za navedenu dijagnozu. Naime, spomenuti poremećaj je davno prepoznat i ne pripada kategoriji rijetkih poremećaja. Koliko je samo mladih života upropašteno ili barem bilo traumatizirano zbog sustavne nebrige za mentalno zdravlje djece. A ona su, usput rečeno, naše najveće blago!
Međutim, i danas kada bismo očekivali da će barem roditelji biti osvješteniji i svjesniji važnosti mentalnog zdravlja djece, ako to već institucijama društva ne uspijeva, neki od njih u ovim pandemijskim vremenima svojim ponašanjem narušavaju svoje mentalno zdravlje, ali i mentalno zdravlje djece.
Na prijedlog Ministarstva znanosti i obrazovanja da se djeca testiraju kod kuće prije odlaska u školu kako ne bi zaraženi dolazili na nastavu, odnosno kako ne bi nepotrebno ostajali u samoizolaciji, dio roditelja je digao bunu. Zašto, uistinu ne razumijem. Roditelje nitko ne prisiljava da testiraju svoju djecu, to je dobrovoljan čin. Ali oni svejedno izlaze na ulice, protestiraju i vrijeđaju učitelje. “Jako me ljutite, profesori, ljutite me sve više. Ne želim shvaćati u kakvoj ste situaciji, prodane duše. Reći ću vam zadnji put, jedino vi profesori imate dvije strane, morate izabrati. Ili ćete izabrati našu djecu i ljubav ili te zlotvore kojima služite.“ “Škole su postali logori za djecu”.
A u školama se, koliko sam shvatila ne provodi ništa, roditelji odlučuju hoće li kod kuće testirati dijete ili ne???!!! Zašto onda izlaze na ulicu i vrijeđaju učitelje?
Roditelji su odgojni modeli svojoj djeci i ne bi smjeli biti rušitelji autoriteta učitelja. Jer, pitanje je hoće li djeca poštivati svoje učitelje, slušati njihove savjete i upute, izvršavati svoje đačke obveze, dok ih njihovi roditelji otvoreno vrijeđaju i omalovažavaju?
Imam dojam, da mnoge roditelje među onima koji protestiraju, zapravo ne zanima dogovor, smireno rješavanje problema kao da za njih nije opcija, važan je otpor, sukob! Tu je, očito mentalno zdravstvena pismenost na poprilično klimavim nogama.
Bilo bi mnogo djelotvornije i svrsishodnije da djecu i mlade učimo socijalnim ili možemo reći životnim vještinama, odnosno podižemo razinu njihove mentalno zdravstvene pismenosti kako bi se bolje snalazili u svakodnevnom životu, kako bi se bolje prilagodili situacijama koje su za njih stresne, koje donose nezadovoljstvo, možda razočaranje, umjesto da ih trujemo isključivošću, netolerancijom, vrijeđanjem i omalovažavanjem neistomišljenika?!
.