DOKLE ĆEMO ZATVARATI OČI I UŠI KAD SE DOGAĐA NEŠTO NEPRIMJERENO?!

Prošlih smo dana bili zatečeni pa i zgroženi informacijama o nasilničkom ponašanju, točnije seksualnom uznemiravanju a možda i zlostavljanju za koje je zaslužan iznimno cijenjen i poznat režiser,  Dalibor Matanić. Žrtve su bile uglavnom vrlo mlade glumice.

Međutim, zlostavljanje žena, na različite načine, nažalost često se u nas događa. I mnoga su popraćena općom šutnjom. Zlostavljanje mnogih žena od njihovih partnera ili muževa u velikom broju slučajeva nije prijavio nitko od poznanika, prijatelja, susjeda. Koliko je ljudi vidjelo kako roditelji zlostavljaju svoju djecu na ulici, ali uglavnom nitko ne pokuša učiniti bilo što. A ono što se događa unutar četiri zida, svakako ostaje tajna.  U mnogim školama se zna da poneki učitelji svakodnevno vrijeđaju đake, pa i fizički ih kažnjavaju, ali o tome se uglavnom šuti. Pa i vršnjačko nasilje se ne prijavljuje uvijek. Nije dobro ugroziti renome škole!

Zašto nismo spremni zaštititi žrtvu, pomoći onome tko je izložen nasilju? Je li samo moć koju neki nasilnici nesporno imaju razlog ne djelovanja? U nekim situacijama unaprijed znamo da je svaki pokušaj „provođenja pravde“ osuđen na neuspjeh. Jer, nažalost, iskustvo nas uči da se ne možemo sa sigurnošću osloniti na poštivanje zakona i njegovu jednaku primjenu na  svakog nasilnika, ma tko on bio.            

 Vrlo je razumljivo da mlade glumice nisu imale hrabrosti suprotstaviti se poznatom i priznatom režiseru jer bi u tom slučaju ostale bez neke i više uloga ili drugog angažmana ukoliko se radilo o osobi druge profesije.

 Ono što je u cijeloj priči vrlo čudno je činjenica da je takvo ponašanje dotičnog gospodina trajalo dugo, kažu desetak godina. Naravno nije takvo ponašanje monopol Matanića. Bilo je toga i u vrijeme dok se on još nije bio ni rodio. Tako kažu poznavatelji kazališnih i filmskih prilika.  U neka davnija vremena bilo je „normalno“ da se o tome šuti. A vrlo je čudno da u sadašnjem trenutku, kada se mnogo više govori (očito često samo govori) o ženskim pravima, o ravnopravnosti, o zaštiti ljudskog dostojanstva… nitko, baš  nitko nije navodno znao što se krije iza uljuđene fasade borca za prava žena. Pa nije Matanić radio na pustom otoku s jednom glumicom pa si je mogao priuštiti da je maltretira i ucjenjuje. Je li moguće da tijekom desetak godina ni jedna  mlada glumica koja je doživjela neugodnost od njega, nije ni s kim o tome porazgovarala? Znači li to da u svojoj sredini nije našla niti jednu osobu u koju bi imala povjerenja? Ili su osobe od povjerenja savjetovale da je pametnije sve to odšutiti, jer tako je to u glumačkom svijetu!? Ako je to tako, onda sigurno Matanić nije jedini iz filmskog svijeta koji se tako ponaša, možda je samo malo izravniji i bezobrazniji od drugih? 

 Gadarije o kojima slušamo i čitamo nisu se događale samo prilikom snimanja filmova nego i za vrijeme studiranja. Na visokoškolskoj ustanovi, Akademiji dramskih umjetnosti rade i zlostavljači. Matanić je bio i njihov suradnik.   Prije nekoliko mjeseci pisalo se o  Ozrenu Prohiću, koji je zbog nasilničkog ponašanja prema studenticama i studentima bio suspendiran, ali se nakon dvije godine trebao vratiti na posao. Nastavio je s radom, ali čini se da je i njemu maca strigla na vratanca: HNK Osijek upravo je raskinuo suradnju s njim!  Nije naravno ADU jedina ustanova koja se susreće s ovim problemom. Zlostavljanja raznih vrsta studentica i studenata ima čini se na mnogim fakultetima, ali o tome se uglavnom šuti. Jer, nije zgodno priznati da su i sveučilišni profesori nasilnici i zlostavljači!

 A zgražamo se nad maloljetnim djevojkama koje mlate svoju vršnjakinju nasred ceste i pitamo se kako je to moguće! Od koga su ta djeca naučila tako se ponašati?!

Poruka koju tako česti šaljemo kada se dogodi zlostavljanje, je na tragu izreke: „Svako čudo za tri dana!“ Digne se prašina, stručnjaci daju izjave, vode se rasprave na televiziji … i nakon par dana sve utihne i sve se ubrzo vrati u poznatu kolotečinu.

Je ipak konačno došao trenutak u kojem će kolege zlostavljača, ali i mjerodavne osobe na fakultetima i drugim institucijama otvoriti oči i uši i reći: „Dosta!“ I poduzeti sve što je potrebno da se taj „dosta“ materijalizira.