KRIZNE SITUACIJE REDOVITO MJERODAVNE ZATIČU NESPREMNE

Do prije nekoliko dana nisam ni znala da u Hrvatskoj postoji stručni studij Upravljanja u kriznim uvjetima ali i Sveučilišni interdisciplinarni poslijediplomski specijalistički studij Upravljanje krizama. Cilj tih studija je „stjecanje znanja o pojmovima i opsegu kriza i katastrofa, znanja koja će omogućiti stjecanje kompetencija i vještina za planiranje mjera i aktivnosti za sprečavanje i suzbijanje kriza, učinkovitije upravljanje krizama, djelovanje i komuniciranje u uvjetima krize/katastrofe, saniranje krizom uvjetovanih posljedica za ljude…“

I sada se pitam, vjerojatno ne jedina, gdje su stručnjaci koji su završili spomenute studije? Gdje su bili u ožujku kada se tresao Zagreb i okolica, gdje su bili tijekom brojnih poplava, pandemije s kojom se družimo još od ožujka prošle godine i ovog sada zastrašujućeg potresa u Baniji/Banovini?

Očito je da naša država još uvijek nema jedinstveni sustav upravljanja kriznim situacijama kao ni Zakon o upravljanju krizama, što u mnogim državama postoji. Imamo različite službe, stožere, odjele i sl. ali objedinjenosti u jednu hijerarhijski strukturiranu cjelinu koja bi koordinirano djelovala, do prije nekoliko dana nismo imali. Naša posebnost se svakako ogleda i u činjenici da smo svaki puta iznenađeni kada se dogodi krizna situacija koja se mogla predvidjeti. Kada se pak dogode uobičajene posljedice očekivanih klimatskih prilika, za nas je to često krizna situacija. Tako su na primjer svake godine kada padne prvi snijeg službe zadužene za održavanje cesta, nekako iznenađene, zatečene. A snijeg ne pada u kolovozu nego najčešće tek u studenom!

I požar u Splitu 2017. je jasno pokazao kako podcjenjujemo prvi korak djelovanja u kriznim situacijama, a to je prevencija. Na mnogim mjestima u obrani grada vatrogasci su bili nemoćni jer su prilazi objektima u plamenu bili zakrčeni otpadom koji nesavjesni građani ostavljaju posvuda, ali bez ikakvih posljedica. S poplavama je situacija slična. Ne održavaju se nasipi, sustav odvodnje je često neadekvatan i naravno ne održava se …   

Kada nastupi kriza iznimno je važan kvalitetan odgovor na tu situaciju. Kada se dogodi potres to je prvom redu traganje i spašavanje ljudi u ruševinama, evakuaciju ugroženih građana, hitne medicinske intervencije, opskrba hranom, vodom, odjećom, toplim pokrivačima svih koji nisu zbrinuti u sigurnim zatvorenim prostorima. I tu dolazi do izražaja naša, čini mi se najveća rak rana u svim kriznim situacijama – nedostatak jasnog protokola djelovanja na ugroženom području. Netko je i do sada morao koordinirati rad vatrogasaca, civilne zaštite, HGSS-a, vojske pa i volontera. Tada ne bi dolazilo do gužvi, ceste ne bi bile zakrčene, ne bi bilo dupliranja u djelovanju, ali i ostavljanja dijelova ugroženog područja bez ikakve ili dovoljne pomoći.  

Plemenito je i zadivljujuće koliko se ljudi iz Hrvatske ali i izvan nje spremno uključilo u pružanje pomoći, na različite načine. Dio tih ljudi je odlučio osobno doći na mjesto katastrofe. Međutim, te volontere, dobrovoljce čija je pomoć dragocjena, a energija i entuzijazam ohrabrujući, netko mora usmjeravati i koordinirati s ostalim službama na terenu. Ali taj netko nije ni postojao te su volonteri koji su se prvi pojavili na mjestu potresa bili prepušteni sami sebi i neminovno, improvizaciji. Zar su trebali gledati nevolji i užasu uoči i ne raditi ništa jer se „službeni zapovjednik“ nije pojavio na vrijeme?!

Neki stanovnici Banovine su svjedočili da su više noći spavali u svojim autima ili pod nekom strehom, u razrušenoj garaži, gladni, bez pokrivača… Netko na čelu zapovjedne strukture djelovanja u kriznim situacija morao bi imati adrese svih stanovnika pogođenog područja i na temelju toga raspoređivati i profesionalce i volontere kako bi adekvatna pomoć stigla i do najudaljenijeg nastradalog. Ali ne nakon četiri i više dana!

Očito je da nitko nije upozorio građane da hranu bez deklaracije ne donose u Crveni križ jer je oni, navodno ne smiju distribuirati. Zbog neobaviještenosti građana ili nepotrebnog administriranja sigurno je mnogo hrane propalo. A neki su od svojih minimalnih sredstava odvojili nešto, kako bi pomogli nastradalima, a to je završilo u smeću!

Netko u lancu zapovijedanja bi morao znati što je moguće koristiti iz državnih rezervi, a što je potrebno prikupljati donacijama i dobrovoljnim prilozima te s tim informacijama upoznati one koji su voljni pomoći, a ima ih mnogo, odasvuda. 

Sustav upravljanja u kriznim situacijama očito do sada nije funkcionirao kako treba. Nažalost, svi smo svjedoci da nam ovo nije prva krizna situacija u kojoj ima previše improvizacije, neprofesionalnosti, nesnalaženja, gubljenja dragocjenog vremena… Koliko puta moramo ponavljati lekciju, koliko nam je još požara, poplava, potresa i drugih kriznih situacija  potrebno da bismo konačno uspješno savladali gradivo?  Hoće li tek sada organiziran Stožer uspjeti konačno dobiti pozitivnu ocjenu?

U općoj zaprepaštenosti ovim što nam se događa, u strahu i nesigurnosti što donosi sutrašnji dan, ima i onih koji umjesto utjehe i riječi nade i optimizma šalju zastrašujuće poruke. Kažu, sve ovo što nas je zadesilo je kazna Božja. Srećom, papa Franjo je jasno i glasno poručio: „Elementarne nepogode i bolesti nisu Božja kazna. Cinični i nemilosrdni Bog ne postoji. Oni koji govore o Božjim osvetama možda bi se više trebali zamisliti nad vlastitim držanjem i duhovnim stanjem.“