mirjananNedjelja 25. travnja je u liturgijskoj godini bila nedjelja Dobrog pastira. U biblijskom smislu, Dobri Pastir je Isus, koji je život svoj dao za svoje ovce. A to znači, da su njemu ljudi, svi ljudi bili i jesu važniji od njegova života. To je ljubav na djelu.
Te iste nedjelje u nekim su se župama održale krizme iako je nadbiskup Barišić preporučio da se prve pričesti i krizme odgode za neko vrijeme. Broj oboljelih od covida još uvijek velik, mnogo je mladih bolesno, a i broj bolesnika kojima je potreban respirator nije zanemariv. Uz to se javljaju i novi sojevi virusa. Upravo zbog toga je predstojnik Klinike za infektologiju KBC-a Split prim. dr. sc. Ivo Ivić, naglasio da bi, ako želimo epidemiološku situaciju staviti pod kontrolu, „pastiri trebali stado voditi u neke sigurnije vode, a ne tamo gdje je nesigurno”.
Prijedlog Nadbiskupa o trenutnom otkazivanju ovogodišnjeg primanja sakramenata uzburkao je duhove. Mnogi su ogorčeni što im se epidemiolozi miješaju u život, a pogotovo u vjerska događanja. Uistinu se epidemiolozi ne bi trebali miješati, kada bismo mi bili doista vjernici. Istina je da župnici mogu organizirati primanje sakramenata i pričesti i krizme, uz poštivanje epidemioloških mjera. Problem nastaje nakon svečanog čina. Jer, usuđujem se reći, za većinu je sakrament samo sredstvo za okupljanje velikog broja uzvanika koji će jesti, piti, grliti se, pjevati… neki na otvorenom prostoru, ali neki i u zatvorenom! A i Sinjani su poručili: „Sve se kupilo, vrte se janjci pa kako sad sve otkazat“?!
Običaji su lijepa stvar, tradicija bogatstvo ako nas oplemenjuje, ali snažna kočnica ako nas ometa u zdravorazumskom razmišljanju. Tradicija zarobljena formom bez pravog sadržaja ne može osmisliti život.
Mnoga djeca koje su primila ili će primiti spomenute sakramente žive u obiteljima u kojima je to isključivo pitanje tradicije, običaja, dok s vjerskim uvjerenjem ima vrlo malo dodira. Poznato je da mnogi mladi samo dok ne prime sakrament krizme, dolaze uglavnom redovito na nedjeljne mise. Ali čim „posao“ odrade, rijetko ih se može vidjeti u crkvi. Mnogi roditelji to prihvaćaju kao nešto normalno, nešto što se samo po sebi podrazumijeva. „Sve smo im dali“ kažu mnogi, „a sada je na njima da odluče kako će dalje.“ A što su to dobili ti mladi? Formu bez sadržaja, od koje žele pobjeći.
Bog sigurno nije onima koji odlaze u crkvu poslao poruku da tu smiju biti neodgovorni, jer će ih On štititi samo zato što su u crkvi. Nažalost, ima ih koji upravo tako misle. A takvo me razmišljanje podsjeća na roditelje koji spremno lažu da je njihovo dijete bilo bolesno, ako je ostalo kod kuće učiti, kako bi drugi dan dobilo peticu iz nekog predmeta. Važna je ocjena, onda je sve dopušteno!
Međutim, ne bih „dobre pastire“ tražila samo među svećenicima, župnicima, biskupima. U svim sferama života oni koji donose odluke važne za građane, za njihovu dobrobit, kvalitetu života, su također pastiri. Interes njihovih „ovaca“ trebao bi biti ono što ih rukovodi u radu na funkcijama koje su preuzeli. Tako često ponavljamo da je bitno opće dobro. Ako je uistinu tako, onda su dotični „pastiri“ zaista dobri.
Da su na čelu Ministarstva rada i socijalne skrbi prethodnih godina, ali i sada bili „dobri pastiri“ ne bi trebalo čekati da se ugasi život dvogodišnjeg djeteta, kako bi se, godinama spominjani problemi i nedostaci konačno započelo rješavati.
A resi li Ministarstvo zdravstva „pastirska dobrota“? Među brojnim problemima koji se ne rješavaju već godinama, stigla je dodatna zahtjevna zadaća, pandemija. Nisam kompetentna komentirati kako se s njom nosimo, ali situacija oko cijepljenja je očito vrlo kaotična. U organizaciji nešto gadno škripi i zapinje. Osim što obiteljski liječnici nisu uvijek sigurni što zapravo trebaju raditi, kritizira ih se i kad ima za to razloga ali i kada ga nema. A dugo očekivana slavna platforma Cijepi Se ne zadovoljava potrebe za koje je predviđena. A imamo toliko sjajnih IT stručnjaka od kojih su neki bili spremni uistinu biti „dobri pastiri“ i svoje znanje pokloniti svima, za opće dobro. A nisu dobili priliku. Zašto i do kada ćemo se ponašati u korist vlastite štete?
I potres u Banovini je pokazao da u nas ima mnogo „dobrih pastira“ koji su bez kalkuliranja pohitali u pomoć stradalima, radeći ono što najbolje znaju, sretni što mogu barem malo umanjiti strašnu nevolju koja je zadesila te ljude. Ali mnogi, koji bi po funkciji trebali biti „dobri pastiri“ baš se nisu snašli u toj izvanrednoj situaciji. A to nesnalaženje, i dalje traje, za mnoge.
Zemaljski „dobri pastiri“ nisu egoistični, ne hvale se da sve sami znaju najbolje, pokušavaju djelovati profesionalno i etično jer su im uistinu „ovce“ najvažnije. Međutim, pastiri kojima obilujemo, a koji nisu iz kategorije „dobrih“ najvažnije je svoje građane tretirati kao ovce. Ali u doslovnom smislu te riječi.