DJECA SE UBIJAJU, ALI I DJECU UBIJAJU, ZAR NE?!

Poznato je da i mladi ljudi, pa i djeca ponekad izlaz iz teške situacije, neke krize vide jedino u samoubojstvu. Često odrasli ne razumiju i ne poznaju dovoljno djecu, pa im nažalost svojim postupcima i stavovima ponekad nanose više štete nego što pružaju pomoć i razumijevanje, kada im je ono najpotrebnije. Svi bismo trebali biti senzibiliziraniji za probleme, dileme i nedoumice djece i mladih.  Poznati psiholog Seligman ističe: „Uvjet koji je neophodan da bi život imao smisao jest pripadnost nečemu širem od nas  samih.“Mnogi mladi nažalost ne vide u svojem okruženju nikoga i ništa što bi unijelo smisao u njihov život. Opća klima zasićena depresivnošću, nepravdom i velikom dozom egoističnosti, mnoge mlade onemogućava da se odluče na izlazak iz čahure besmisla u koju su upali.

Nažalost, naše društvo također svojim lošim postupcima „ubija“ dio mladih i djece. Sva djeca s posebnim potrebama koja nemaju adekvatan tretman u školi i u društvu pripadaju toj kategoriji. Također i oni izuzetnih sposobnosti, ako one nisu prepoznate i tretirane na kvalitetan način. Nažalost „ubijamo“ i djecu koja u školama trpe nasilje od svojih vršnjaka, a ne tako rijetko moraju živjeti s indiferentnošću školskog sustava koji uspješno zatvara oči i često ne reagira kako bi bilo neophodno.  „Ubijamo“ i one mlade koji ne nalaze posao u svojoj zemlji kao i one koji razočarani stanjem u društvu, iako u materijalnom smislu žive dobro, odlaze. A što reći o laganom, šuljajućem ubijanju ljudskosti i tolerancije u dušama mlade generacije, širenjem poruka mržnje i netrpeljivosti  prema onima koji nisu „naši“! 

Ali postoji i nešto još gore. Tu strahotu nam je pokazao primjer Kristijana, osamnaestogodišnjeg mladića koji je nedavno umro u splitskoj bolnici od tzv. psihičke smrti. Da, imao je i dijagnozu piromanije, zapalio je nekoliko maslina… U njegovu nalazu je pisalo: „Zbog mentalnih i tjelesnih oštećenja ima teški invaliditet trećeg stupnja, zbog kojeg ima pravo na pomoć i njegu u punom opsegu.“ Da bi mogao normalno funkcionirati u svakodnevnom životu mu je bila potrebna pomoć tijekom 24 sata.

Potpuno je neshvatljivo da u procjenu Kristijanove ubrojivosti, kada mu se sudilo za palež, nije bio uključen psiholog koji zna kako se ispituje osoba s određenim mentalnim teškoćama. Također je propušteno zatražiti od Centra za socijalnu skrb mišljenje koja bi sankcija bila najbolja za konkretan slučaj. Ističe se na nitko nije predložio primjenu maloljetničkog prava, što može predložiti državni odvjetnik, branitelj optuženika, ali i sud. Predsjednica Udruge sudaca za mladež Lana Petö Kujundžić ističe kako se istražni zatvor za osobu do 21 godinu samo iznimno izriče. A ako se radi o osobi sa zdravstvenim teškoćama, trebalo je pronaći ustanovu gdje ga se moglo zbrinuti, uz provođenje mjera opreza. Dakle, Kristijan je zbog paleži smješten u zatvor iz kojega je tri puta bio premještan u bolnicu. Naime, u zatvoru je živio u užasnoj napetosti i strahu, vapeći, moleći da ga izvuku od tamo. I izašao je, ali tek kada je pao u komu iz koje se nije probudio.

Kako je moguće da se dogodilo toliko propusta u proceduri tretiranja mlađeg punoljetnika? I umjesto da se sada krene korak po korak istražiti tko je i u čemu sve pogriješio, kako se to više nikada ne bi ponovilo, u tisku je moguće pročitati rečenice kako su se o Kristijanu brinuli kriminalci s kojima je bio u ćeliji (znači nije bio zlostavljan i trebalo mu je biti dobro!) te kako su ga nekoliko puta posjetili roditelji koji nisu imali primjedbe na tretman njihova sina. Sramotno. Zar roditelji moraju biti upućeniji u proceduru i prava njihova sina od stručnjaka?

Trebali bismo organizirati masovno marširanje „za život“ živih! Jer očito su životi mnogih među nama ugroženi na različite načine, ali čini se da to malo koga brine.