mirjananSvake školske godine se određenom broju djece odgodi upis u prvi razred. Ako se to temelji na rezultatima psihološkog testiranja, to je dobro i korisno. Na početku prošle školske godine odgoda je odobrena za gotovo tri i pol tisuće djece ili devet posto pripadnika te generacije.
Dugo je trebalo da se shvati i prihvati da intelektualna zrelost i znanje kojim dijete raspolaže nisu jedini presudni za uspjeh u školi. Očito se širi spoznaja i u školama i među roditeljima da je za djecu koja emocionalno i socijalno nisu zrela za školu, korisnije ostati još jednu godinu izvan školskog sustava.
Promatrajući ponašanje mnogih naših političara zapitala sam se, bi li mogla i kod njih bila djelotvorna odgoda ulaska u svijet politike? Jer mnogima, očito je, nedostaje pripremljenosti za taj posao, nedostaje im odgovornosti, nedostaje im različitih vrsta zrelosti.
Nekima bi godina dana odgode i kvalitetne pripreme za djelovanje u politici sigurno puno značila. Ali to bi, najvjerojatnije bili izuzeci, oni koji su samokritični i koji su spremni izgrađivati sebe kao osobu. Ali da bi netko mijenjao sebe, da bi želio biti na primjer odgovornija i kompetentnija osoba, morao bi procijeniti da je to važno, možda čak i neophodno za posao koji želi obavljati.
Jesu li u politici, u nas, traženi takvi pojedinci? Cijenimo li one koji se uistinu bore protiv korupcije, one koji će uvijek osuđivati nasilje i divljaštvo ma prema kome se ono iskazivalo i ma tko ga iskazao? Trebamo li u politici ljude koji će se djelotvorno a ne samo deklarativno boriti za adekvatan društveni status i plaće prosvjetara, liječnika i medicinskih sestara? Trebalo li one koji će bez straha ukazivati na lažne branitelje i oduzeti im privilegije koje nezasluženo koriste? Želimo li u politici imati ljude koji će se boriti protiv klijentelizma, protiv lopovluka, protiv krojenja propisa i zakona po osobnim željama i potrebama? Za sada očito, ne. Možda ćemo ipak dočekati vrijeme kada će, za djelovanje u politici, biti potrebno prvo izgraditi sebe kao osobu, poboljšati svoje „performanse“ u funkciji ostvarenja opće dobrobiti u svim sferama, a ne samo osobne dobiti i koristi.
Odgađanje polaska u školu za neku djecu, njihove roditelje i učitelje je koristan i nužno potreban potez koji svima donosi boljitak. Umanje muke, a povećava vjerojatnost uspješnog školovanja. Ali u politici caruje neka druga logika. Ona se ne temelji na kvalitetama koje posjeduješ, već na manjkavostima kojih se ne želiš riješiti. Što više nekome nedostaje empatičnosti, odgovornosti, etičnosti i humanosti to je poželjniji i perspektivniji u politici.
Ali, na sreću, stalna na tom svijetu samo mijena jest!
Politika je kolektivna djelatnost usmjerena ka donošenju odluke o rješenju problema i izvršenju te odluke koja je obvezna za sve članove zajednice. S obzirom na sadržaj, obuhvat i stupanj organiziranosti razlikujemo opću i posebnu politiku. Opća politika uključuje lokalnu, državnu i međunarodnu, a posebna politika uključuje socijalnu, gospodarsku, zdravstvenu, kulturnu, prosvjetnu…
Međutim najbitnije od svega je činjenica da politika pretpostavlja početnu raznovrsnost stajališta, pa je pomirenje razlika među uključenim stranama također jedan od njenih ciljeva. To se postiže predlaganjem rješenja koje se smatra racionalnim i ispravnim. Druge članove zajednice potrebno je pridobiti za nešto što se predlaže, a to se postiže samo raspravom i uvjeravanjem. U pokušaju usporedbe, napisali ste da „intelektualna zrelost i znanje kojim dijete raspolaže nisu jedini presudni za dijetetov uspjeh u školi“ , međutim intelektualna zrelost i znanje, još su manje presudni za uspjeh u politici. Putem spretne komunikacije u politici se može postići gotovo sve. Čak i više od toga.
Političar je naziv za osobu kojoj je glavna životna djelatnost bavljenje politikom, bilo kao pripadnik institucija državne vlasti, kroz aktivnosti koje mogu biti mandat, izbori, prosvjedne akcije, pučevi ili revolucije. Sve to bez obzira na nečiju intelektualnu zrelost i znanje, sposobnost i motivaciju, bez obzira na trud ili zalaganje, njegovu ljepotu, životnu bahatost, simpatičnost, i na kraju njegovu spremnost za obavljanje političkih poslova. Zašto je tome tako? Zato jer su izabran političar takvi kakav je i narod iz kojeg dolaze. Ukoliko su udovoljili zakonskom kriteriju biti kandidatom, onda su udovoljili traženjima zajednice koja je takav zakon i donijela. Sve druge karakteristike potpuno su nebitne. A kako za postati političarem ne treba polagati ispit, niti pokazati svoje (bilo kakvo) znanje, onda je pretpostavka da su političari (u prosjeku) onakvi kakav je u svojoj ukupnosti i narod koji ih je izabrao.
Kada bi se za političare tražilo i neko iskustvo tko bi to provjeravao, kada bi se tražila nečija naobrazba tko bi zastupao neobrazovane, uostalom tko bi o tome u konačnici odlučivao, za koga i u čije ime? Tijekom ljudske povijesti, samo su bogovi bili ti kojima se nikad nije moglo (ili smjelo) prigovoriti.
U demokratskom svijetu brojnim političarima je bavljenje politikom, najčešće kroz razne stranačke ili državne funkcije, glavni i/ili jedini izvor prihoda. Za njih se rabi izraz profesionalni političari. Da li želite da nas vode profesionalni političari. Možda je doista primjer dragog nam „starca“ Manolića najbolji pokazatelj kuda nas vodi „profesionalizacija političara bez obzira na njegovo obrazovanje, stavove, razmišljanja, političke poglede na stvarnost“. S njima sam uvijek rado razgovarao, „podbadao“ provocirao, ali „mudra lija“ nikada nije nasjela, osim što se uvijek slatko nasmijala, kao znak da je sve dobro razumjela, uz dodatak da nije potrebno sve što se čuje uvijek i komentirati (a to znaju samo najmudriji).
Pri tom ostajem kod tvrdnje da profesionalne političare treba razlikovati od birokrata koji se profesionalno bave poslovima državne uprave, ali granica je sve labavija. Jer birokrati kao „profesionalni političari“ često donose odluke i usmjeravaju politiku bez prethodnog odobrenja ili suglasnosti izabranih političara, a još manje nas birača.
I upravo zbog toga, poštovana gospođo profesor, lijevi mrze desne, desni se smiju lijevima, liberali su uvijereni da su svi drugi u krivu, mršavi se smiju debelima, debeli zavide mršavima, crni ne razumiju bijele, bijeli uopće ne žele prihvatiti crne, muški misle da su bolji od žena, žene misle da muški uopće ne bi mogli postojati bez žena, ljubitelji pasa smiju se ljubiteljima mačaka, ljubitelji mačaka ne mogu smislit ljubitelje pasa, dešnjaci ne razumiju ljevake, ljevacima su dešnjaci promašeni likovi na ovome svijetu, homoseksualci traže ljudsku ravnopravnost, heteroseksualci ne žele ustuknuti, EU masovno naseljavaju afrikanci, hrvata ima sve manje i manje, engleska kraljica raspustila je parlament iako je dvojbeno da li za tako nešto ima političke kapacitete, znanstvenici utvrdili su da (u za nas) beskrajnom svemiru postoji daleko veći broj „pogodnih“ planeta za život nego što je to zemlja koju smo, još malo, pa potpuno iscrpili, iscijedili, sažmikali….
I sad ne kraju poštovana profesorice, nećete mi kazati da je za politiku potrebno prethodno otići u Školu u Kumrovec, kako bi se utvrdila moja sposobnost, kvalificiranost lii želja da za (sebe!?!) druge u politici učinim nešto dobro? Ne, ne prihvaćam Vaš savjet.
Previše ozbiljno komentirate moj kvazi prijedlog, više pitanje o karakteristikima političara. Izgradnja ličnosti za bilo koji posao pa tako i u politici, sigurno se ne bi odvijala ni u kojem “Kumrovcu” !
Politička škola je identična školi života. Il uspiješ bit čovjek po svim segmentima ljudskosti i moralnosti il budeš i ostaneš veliki drek.
Tko se uspije izdignuti u ono prvo, taj gradi rječju, djelom i afirmacijom. Ono drugo se zaobilazi u velikom luku. Postaje kontaminirano. A kod nas u politici epidemija sebeljublja i vlastite stolice. Zato i smrdi.