mirjananProšle školske godine, tj. 2024/2025. ukupno je, u osnovnim i srednjim školama bilo 40,2 milijuna izostanaka od čega su 39,5 milijuna bilo opravdani, a 700.000 neopravdani. U prosjeku, svaki učenik izostao je s nastave 89,8 školskih sati, od toga 88,2 opravdana i 1,6 neopravdanih. Najviše se izostaje u srednjim školama, gdje je prosječan broj izostanaka po učeniku 115,7. U višim razredima osnovnih škola prosječni broj izostanaka po učeniku bio je 95,6, a u nižim razredima 56,5.
Bilo je dosta razgovora o tome da se roditeljima ograniči koliko puta mogu u polugodištu napisati ispričnicu za svoje dijete. Ostalo bi morali raditi liječnici. Međutim, nakon burnih rasprava sve ostaje po starom tj. roditelji će učenicima i dalje moći neograničen broj puta tijekom školske godine opravdati po uzastopna tri dana!
Postavlja se međutim pitanje što je ovdje glavni problem: tko će opravdavati izostanke ili zašto se „opravdani“ izostanci povećavaju iz godine u godinu? Svima nam je poznato da je veliki broj opravdanih izostanaka zapravo neopravdan jer te izostanke nisu proizvele česte bolesti ili neki traumatski događaji u obiteljima đaka.
Problem nije od jučer. Još davne 2006. godine pisala sam o opravdanosti „opravdanih“ izostanaka. Koliko još desetljeća treba proći i koliko se ministara treba promijeniti da problem izostanaka počnemo rješavati od temeljnog uzroka?
Jasno je svima da se djeca ne rađaju bolesnija, a ni školski programi u osnovnim školama nisu toliko neprimjereni da đaci moraju ostati kod kuće kako bi dobro naučili ono što nisu razumjeli u školi. Ima i toga, ali to, čini mi se nije glavni razlog izostajanja. Posljednjih godina sve češće ima djece koja izostaju s nastave jer se osjećaju neprihvaćena od vršnjaka, a ima i onih koji su zlostavljani ali o tome ne govore i često izostaju s nastave. Međutim, čini mi se da je ipak glavni problem to što su ocjene postale jedino važne pri upisu u srednju školu. Važno je imati odlične ocjene, po mogućnosti iz svih predmeta! Pokazalo se međutim, da ni to nije uvijek sigurno. U neke zagrebačke gimnazije nisu se uspjela upisati sva djeca koja su osmi razred završila sa sanjanim uspjehom 5.00. Nužno je potrebno revidirati, a o tome se govori već godinama, kriterije za upis u srednju školu. To nikako ne smiju biti samo ocjene. Što je sa sposobnostima učenika, motivacijom i stvarnim znanjem, jer ocjene vrlo često nisu njegov dobar pokazatelj? Neki vanjski kriteriji vrednovanja bi bili neophodni!
Ali uz ludu trku za peticama zaboravlja se da su škole i odgojne ustanove. Opravdavajući zapravo neopravdane izostanke i roditelji, ali i učitelji (ako to savjetuju) poručuju učenicima da je laganje i varanje opravdano ako je u funkciji važnog cilja – upis u srednju školu. Pa ako su djeca naučila da do željenog cilja mogu doći jedino varanjem i izbjegavanjem odgovornosti, zašto ne bi tako nastavili i na fakultetu ako ga upišu, ili na poslu koji će jednom obavljati.
Čini se da je situacija sa srednjoškolcima nešto drugačija. I oni love što bolje ocjene, mnogi su u strahu od državne mature ako žele nastaviti školovanje, a mnogi se ne žele ili ne znaju nositi sa stresom kojeg donose pismena i usmena ispitivanja. Više srednjoškolaca je izjavilo da s roditeljima imaju dogovor da u polugodištu imaju pravo nekoliko puta izostati, a sami odrede za što će to iskoristiti. Mnogi se tuže da su pretrpani programi, te da neki nastavnici ne dozvoljavaju popravljanje ocjena. I tada je naravno bolje izostati nego riskirati lošu ocjenu. Dio roditelja i učenika ipak smatra da je nužno potrebno naučiti biti odgovoran i rješavati svoje probleme suočavajući se s njima, a ne bijegom od njih. Ima srednjih škola gdje su shvatili da treba s učenicima otvoreno razgovarati izostaju li najčešće zbog straha, dosade, neprihvaćenosti, zlostavljanja, lošeg odnosa nastavnika… ili samo zato što su to učinili drugi. Pokazalo se da je takav otvoren i iskren pristup, dao pozitivne rezultate. To je kvalitetno odgojno djelovanje!
Da javnost ne bi možda zaključila kako Ministar ništa ne poduzima u ovoj problematici, on je odlučio kažnjavati učenike i roditelje koji, izražavajući nezadovoljstvo nečim u školi ili školskom sustavu, bojkotiraju nastavu. Dakle, kada sustav ne rješava neke problematične situacije i roditelji ih pokušaju riješiti onim što imaju na raspolaganju, a to je bojkot nastave – ministar će umjesto da analizira problem i što prije nađe pravo rješenje, kažnjavati one koji su na problem ukazali! Đaci će dobiti neopravdane sate, a roditelji će biti prijavljeni socijalnoj službi!
Poruka je uistinu zastrašujuća: kada ti ukažu na problem, ne radiš ništa da bi ga riješio, nego kazniš one koji su se drznuli na njega ukazati!
U kojem mi to stoljeću živimo i kako se zove državni ustroj u kojem se tako postupa?