Zašto i kome su važne granice u međuljudskim odnosima?  Dosta često ih spominjemo, ali nekako mi se čini da baš nije svima jasno što znači postaviti granicu i tko ju postavlja.

Roditelji bi trebali postavljati granice svojoj djeci, a kada govorimo o odraslim osobama, granice postavlja pojedinac sebi. Svatko može ograničiti svoju izloženost drugima, pokušati sebe zaštititi od drugih, kada je to potrebno. Ponekad je bolno i teško, svom bližnjem, prijatelju, partneru, roditelju reći „ne“. Međutim, granice bi trebale biti svojevrsna pravila ponašanja koja omogućuju svakome da sam upravlja svojim životom: samostalno donosi odluke u skladu s ciljevima kojima teži i vrijednostima koje prihvaća, te preuzima punu odgovornost za donesene odluke. To znači da treba znati reći „ne“ kada nam nešto ne odgovara, kada smo s nečim nezadovoljni, kada se nešto kosi s našim principima… Tada se ne treba svađati, ni vrijeđati ali ni šutke podnositi sve što nam smeta, s čime se ne slažemo, što nas ne zanima.

Kod postavljanja granica važno je da obje strane pokušaju razumjeti onog drugog i poštovati njegove želje, potrebe, stavove… To znači prihvatiti granice, ali ne kao izraz neprihvaćanja drugog, već kao pokazatelj međusobnog poštovanja i uvažavanja različitosti.      Tako uspostavljene granice omogućavaju istinsku komunikaciju s drugima, suživot bez simbiotske povezanosti, spremnost da pomognemo drugome ali mu ne dopuštamo da nas iskorištava ili manipulira s nama.  

Djeci su granice neophodne u procesu odrastanja. Moraju jasno znati što smiju, što je prihvatljivo, dobro, poželjno. Granice su svojevrsna zaštita koja pomaže djetetu na putu odrastanja. One ga čuvaju da ne padne u provaliju, u neki bezdan iz kojeg će se vrlo teško vratiti.  Ali ako uspostavljene granice otežavaju djetetu stjecanje samopouzdanja, ograničavaju slobodu primjerenu njegovoj dobi, onemogućavaju ili otežavaju aktualizaciju potencijalnih sposobnosti, prihvaćanje osobne odgovornosti, one postaju svojevrsne kočnice u normalnom razvoju djeteta. Takve granice ne mogu biti korisne, ni poželjne.

Međutim, ponekad roditelji misleći da čine dobro, brišu granice između sebe i svoje djece, nudeći „nesebičnu” pomoć uvijek i u svemu, te na taj način ne pomažu njihovo sazrijevanje već djecu čine ovisnom o sebi. Na takav način roditelji potiču simbiotsku povezanost s djetetom, kao da podrezuju  njegova krila da bi ga što duže zadržali uza se.  Čineći sve za djecu u ime ljubavi, ne dopuštaju im da preuzmu svoj dio odgovornosti u različitim situacijama, ne osnažuju ih u procesu odrastanja, ne potiču ih da izgrađuju vlastitu ličnost.

Žrtvujući se za dijete, brišući granice između sebe i njega roditelji ponekad  očekuju da dijete kasnije svoj život u potpunosti podredi njihovim potrebama i željama, te tako „vrati“ ono što su oni za njega činili. Nažalost, takva očekivanja će često biti iznevjerena, a djeca koja neće biti spremna u potpunosti se podrediti roditeljima, koja će znati postaviti granice i koja će željeti samostalno graditi svoj život, smatrat će se nezahvalnom. Ona koja vjeruju da je postavljanje granica izraz sebičnosti te da se moraju u svemu podrediti željama i savjetima roditelja, bit će najvjerojatnije vrlo nesretna i nezadovoljna. Zbog tih osjećaja mogu sebe kriviti i uvjeravati se da su nezahvalna kada im je teško poslušati roditelje koji su njima sve dali, žrtvovali se za njih cijeli život. Nažalost, neka će odrasla djeca postati zlostavljači svojih roditelja jer više neće moći podnositi roditeljsko miješanje u njihov život. Budući da nisu nikada naučili uspostavljati granice i zauzeti se za sebe na prikladan način, frustrirajuću situacije će pokušati riješiti agresijom, verbalno i/ili fizičkom.

Nužno je od najranijih dana djeci postavljati granice, odnosno učiti ih da ne mogu uvijek dobiti sve što im padne na pamet, da ne mogu raditi sve što požele, da sloboda ne znači anarhiju, da se problemi ne rješavaju agresijom, da trebaju prihvatiti odgovornost za vlastite postupke… Kada bismo tako odgajali djecu od najranije dobi bilo bi mnogo manje narušenog mentalnog zdravlja, mnogo više zadovoljstva u obiteljima, mnogo manje nasilja u školama.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)