HRVATSKA PO MJERI ČOVJEKA ?!

Naša je predsjednica konačno nedvosmisleno objavila da kreće u bitku za novi predsjednički mandat. Na konferenciji za tisak mnogo je toga izgovorila, pitanja novinara zabranila, ali Bože moj, može si to priuštiti!

Jedna mi je njezina rečenica posebno intrigantno zazvučala: „ Hrvatsku možemo graditi kao zemlju po mjeri čovjeka. To je moj cilj, to je moja dužnost i to je dužnost sviju nas”. Ako se država ne pokušava graditi po mjeri čovjeka ne znam po čijoj bi mjeri trebala biti? Međutim, ako se već spominje čovjek, onda je normalno zapitati se a koji će to čovjek biti mjera za izgradnju ove zemlje u budućnosti? Jer u ovoj zemlji svi ljudi nemaju isti tretman, nemaju ista prava, ma što pisalo u našim zakonima.

Hoće li mjera za Hrvatsku u budućnosti biti sudbina Kristijana Vukasovića? Jedan je mladi život ugašen jer nitko nije djelovao u skladu s njegovim zdravstvenim stanjem ali ni u skladu sa slovom zakona! Pogažena su njegova prava, uništen mu je život, probodeno je srce njegovih roditelja.

Hoće li možda zagrebački gradonačelnik biti ta mjera po kojoj će se svima krojiti odijela u budućnosti? Hoće li on i dalje svojom bahatošću, prostaklukom, primitivizmom i očitom nedodirljivošću i dalje uspijevati carevati Zagrebom? I ne samo Zagrebom, jer njegovi javni istupi zagađuju duhovni okoliš svih nas.

Hoće li ljudska mjera biti sadašnji položaj liječnika i medicinskih sestara, ignoriranje težine stanja u našem zdravstvu, ili možda dugogodišnje podcjenjivanje  i ignoriranje zahtjeva prosvjetnih djelatnika?

Hoće li netko konačno poslušati ali i oživotvoriti mudre riječi nekadašnjeg generala, sad ribara, Ante Gotovine: „Trebamo imati emocionalnu inteligenciju i biti socijalno osjetljivi. Zato trebamo graditi društvo koje prihvaća onog drugog. Trebamo se brinuti o našem gospodarstvu jer samo bogata zemlja može biti socijalno pravedna. I tome trebamo težiti.“

 Hoćemo li dočekati da mjera ljudskosti konačno dotakne i one najugroženije, bolesnu djecu i sve osobe s invaliditetom kao i njihove roditelje i njegovatelje. „Ovi ljudi rade rade 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu i 365 dana u godini za 3,64 kune po satu“, naglašeno je na nedavno organiziranom prosvjedu.  Jesu li osobe s invaliditetom i njihovi njegovatelji ravnopravni građani ove zemlje? Kako mjerodavne nije sram zatvarati oči pred problemima s kojima se oni herojski nose godinama. Jer kako napisaše neki dan na transparentu: „ Kad nepravda postane zakon, otpor postaje dužnost.“

 „Zemlja po mjeri  čovjeka“, uz blagi osmjeh, reče naša predsjednica. Trebalo bi možda skakati u zrak od sreće što se, eto, čovjek stavlja u središte interesa kandidatkinje za predsjednicu Države. Ali, bojim se da će taj čovjek imati sličnu sudbinu kao i onaj koji se isticao kao jedini put Crkve. Misao Ivana Pavla II često se pretvarala u svoju suprotnost pa je čovjek koji je toliko važan postao put, ali  put po kojem se gazi i pljuje. I kojeg svakako  treba čvrsto nagaziti kako bi površina po kojoj hodaju nedodirljivi bila stabilna i sigurna.

Ima li nade da mjera ljudskosti postane Diana Budisavljević, samozatajna humanitarka o čijoj su hrabrosti, požrtvovnosti i plemenitosti mnogi saznali tek nedavno?