mirjananZastrašuje broj žena koje su ove godine ubili njihovi partneri ili supruzi. Zaista je teško povjerovati da se sve to moralo baš tako dogoditi. Izvještaji nam vrlo često sugeriraju da su upozorenja žena o nasilnom ponašanju njihovih partnera shvaćena olako. Također je bilo slučajeva u kojima je policija odradila posao propisno, ali nažalost djelovanje suda nije bilo učinkovito. Ponekad su i centri za socijalnu skrb zakazali u svom djelovanju.
Međutim, mene zbunjuje je nedostatak razmišljanja vezanih za preventivno djelovanje. Ali ono od najranijih dana. Koliko se često pitamo kako odgajamo djecu, a posebno mušku djecu. Je li još uvijek prisutan stereotip o pomalo agresivnom dječaku kao prihvatljivoj slici?
Nažalost, često čitamo i o vršnjačkom nasilju. Ima ga i među djevojčica i djevojkama, ali ipak znatno više među muškom populacijom. Koliko roditelji te djece i mladih ozbiljno shvate o čemu se radi? Neki su vjerojatno i ponosni što nemaju sina kukavicu, mlakonju, nego muškarčinu?! Nisu li takve reakcije na ponašanje djeteta zapravo polaganje temelja za kasnije nasilničko ponašanje. Sigurno neće svi koji su kao djeca bili nasilni, postati obiteljski nasilnici. Ali, ako dijete odnosno mlada osoba shvati da je njezino agresivno ponašanje u konačnici ipak prihvatljivo jer ga roditelji u tome izravno ili prešutno podržavaju, to je svakako loše. Nažalost, mnogi roditelji misleći da svojim postupcima pomažu svom djetetu u odrastanju, čine ponekad i nepopravljive pogreške. Jer, kako reče Konfucije: „Tko ne zna i zna da ne zna, dijete je i podučite ga; tko ne zna i ne zna da ne zna, opasan je, čuvajte ga se.“ Iskreno se nadam da većina roditelja koji griješe u odgoju, pripada onoj prvoj kategoriji.
Pripadnici oba spola bi trebali odrastati u ozračju međusobnog pomaganja, razumijevanja, pa i zadirkivanja, ali ne zlostavljanja. Kada bi u ranoj dobi naučili da je nasilno ponašanje poražavajuće za njih, vjerojatno bi se kasnije drukčije ponašali. Ali, da bismo spriječili zlostavljanje, nužno je djecu i mlade učiti kako se ponašati kad si nezadovoljan, kad se svijet ne vrti samo oko tebe i samo za tebe, kad doživljavaš neuspjeh. Isto tako ih treba naučiti da uspješnost u školi i izvan nje u nekim aktivnostima, ne daje pravo da se bahato i agresivno odnosiš prema onima koji nisu poput tebe.
Naravno nužno je s njima razgovarati o ponašanju prema suprotnom spolu, primjereno dobi kojoj se obraćamo. Neki u obitelji vide i uče kako se roditelji poštuju i dogovaraju o mnogim pitanjima, ali mnogi u svojim obiteljima vide neku sasvim drugu sliku. Odakle da znaju da ta slika nije jedino moguća? Ima i mnogo samohranih majki pa muška djeca i nemaju priliku vidjeti kako se ponaša suprug koji cijeni i voli svoju suprugu, a kako onaj koji je smatra svojim vlasništvom. Pokazala su istraživanja da ako otac ne izvršava svoju roditeljsku ulogu, ili ako je emocionalno distanciran kod djeteta to može izazvati emocionalne probleme kod djeteta i odraziti se u rizičnom ponašanju i lošijem školskom uspjehu. Također, istraživanja pokazuju da odsutnost oca kod dječaka može stvoriti poteškoće vezane za samokontrolu i psihosocijalnu prilagodbu.
Mladi pri formiranju vlastite ličnosti osim roditelja promatraju ljude oko sebe, imaju i neke uzore koji su ih privukli i koje će pokušati dostići. Pitanje je što ih privlači? Hoće li njihovi uzori biti osobe koje pošteno i odgovorno obavljaju svoj posao u bilo kojoj domeni i napreduju zahvaljujući svojim sposobnostima, marljivosti ali i poštivanju drugih i drukčijih? Ili su zaključili da takvi ne kotiraju visoko u ovoj zemlji? Ili će ih privući oni koji do svojih ciljeva stižu različitim prečacima sumnjive kvalitete? Ili licemjeri? Ili oni koji će ih povesti u avanturu za koju nisu u stanju procijeniti hoće li ih preskupo koštati?
Strašna je spoznaja da žene plaćaju cijenu lošeg odgojnog djelovanja u obiteljima, u široj sredini, ali i u društvu općenito.