VAŽNOST SIMBOLA

„Ako bih u jednoj riječi trebao sažeti što je to bila inauguracija Zorana Milanovića onda je to – desimbolizacija. Dok je izgovarao rečenicu kako su ratovi završeni, upravo je tom inauguracijom i govorom koji je izrekao otvorio novi rat protiv državnih simbola“ – napisao je u kolumni u Slobodnoj Dalmaciji, Ivica Šola. Kaže on nadalje kako Milanović nije želio lentu, nije želio polagati zakletvu u blizini crkve sv. Marka na čijem se krovu nalazi šahovnica, zastava se navodno jedva vidjela u jednom kutu svečane dvorane, a  „himna je pak svedena na arlaukanje.“ I tako, zaključuje Šola, Milanović se na inauguraciji odlučio za barbarstvo „jer samo barbari ruše simbole kako im ćefne.“

Vratimo se malo unazad i prisjetimo se kako se sredinom 2005. papa Benedikt XVI.  založio da  križevi budu na zidovima javnih ustanova (naravno ne samo u Hrvatskoj) kako bi taj simbol ojačao vjeru i učinio ljude boljima.

Ako je križ simbol našeg identiteta, simbol ljubavi, vjere, dobrote, naša vertikala bez koje gubimo životni smisao onda nam ne bi smjelo biti svejedno gdje se nalazi i što se sve događa podno njega. Jer u našim se državnim i javnim ustanovama zaista događa mnogo toga čemu križ ne bi smio biti pokriče – korupcija, klevetanje, podmetanje, krađe, zlostavljanja, gaženje ljudskog dostojanstva…

Mogli bismo po analogiji zaključiti da neki vjeruju da je isticanje državnih simbola, grba, zastave i pjevanje himne na poznati način, garancija našeg domoljublja, naše spremnosti da svojim ponašanjem iskazujemo humanost, altruizam, prihvaćanje različitosti…

Kada bi nas vješanje križeva posvuda, uistinu činilo boljim kršćanima, a isticanje državnih simbola istinskim domoljubima, sve bismo probleme iz te domene riješili vrlo jednostavno i brzo. Ali svi znamo da to nije tako.

Kršćanski simboli imaju svoje značenje ako su odraz načina života, a ne samo zamjena za njega. Državni simboli imaju svoje pravo značenje samo ako su odraz naše ljubavi i zauzetosti za svoju domovinu tj. za svakog njenog građanina, a ne samo licemjerna parada.

A kako su neki ovih dana iskazali svoj kršćanski i domoljubni identitet? Paljenjem istospolnog para koji za ruku drži političara koji se zalaže za pravo istospolnih partnera na udomljavanje djece. Oni su, navodno predstavljali simbol onoga što ugrožava tradiciju, obitelj, kršćansku opredijeljenost i još koješta.

Kršćanima, a takvih je oko 80% u Hrvatskoj, trebalo bi biti imanentno širenje ozračja ljubavi, razumijevanja, dobrote, tolerancije, prihvaćanja – a to se sigurno ne radi anatemiziranjem drukčijih. Čini se da nas jako dobro opisuje Kristova poruka: „Narod me ovaj usnama časti, a srce mu je daleko od mene.“

Ne moramo svi biti oduševljeni, pa čak ni zadovoljni inauguracijom novog Predsjednika, ali vrijeđati i omalovažavati ono što se događalo tijekom inauguracije nije pokazatelj domoljublja već demonstracija netolerancije i nepristojnosti.

Ne moraju se svi slagati da istospolnim parovima treba omogućiti udomljavanje djece.  Da djecu trebaju odgajati i otac i majka teoretski je najpoželjnije, ali u praksi je to često neizvedivo. Jer djeca koja odrastaju u Domu, nemaju vrlo često, ni oca, ni majku. Djeca rastavljenih roditelja također često imaju samo jednog roditelja, kao i djeca udovaca i udovica. A ima i djece koja formalno imaju i oca i majku, a odrastaju, moglo bi se reći  u paklu. Što ćemo s njima?

Nikada se svi nećemo složiti oko svih bitnih i manje bitnih životnih pitanja. Ali trebali bismo ipak dostići civilizacijsku razinu prihvaćanja različitosti. One nas mogu i rastužiti i naljutiti ali to nikome ne daje za pravo da vrijeđa, omalovažava i ponižava bilo koju različitost.

Poštujmo simbole, i nacionalne i vjerske. Ne dopustimo da nam oni budu samo paravan iza kojeg ključa netrpeljivost, nerazumijevanje pa čak i mržnja, jer ih na taj način obezvrjeđujemo.