mirjananProšlih smo dana mogli u tisku i na različitim portalima pročitati kako se ravnatelji škola spremaju na put, na “stručno usavršavanje” u New York gdje bi trebali boraviti 7 dana. U programu je navodno pisalo da će od svih tih dana, punih 5 sati boraviti u jednoj školi. Ostalo vrijeme iskoristit će mnogo pametnije. Predviđeno je razgledavanje New Yorka, izlet do susjednog New Jerseyja, krstarenje, svakako odlazak u kupovinu, večere i druženje s hrvatskim franjevcima.
Naravno, čitajući to, odmah se pitamo a o čijem to trošku ravnatelji odlaze za odmor u Ameriku? Znamo da mnoge škole jedva spajaju kraj s krajem, nemaju novca za toalet papir, žbuka otpada sa zidova, nema novaca za stvarno usavršavanje učitelja…. Prema podacima koje je dao Index, to putovanje organiziraju škole, mada su neki ravnatelji ustvrdili da sami plaćaju troškove puta.
Nakon intervencije Ministrice, koja je ostala zatečena tom spoznajom, neki su ravnatelji odustali od puta, ali neki su ipak bezbrižno ušli u avion i vjerojatno čiste savjesti otputovali na dalek put.
Cijela ova dogodovština je svakako i za učenike sastavni dio „škole za život“. Čini mi se da u svakodnevnim zbivanjima u školama i oko njih, ima puno više „života“ nego u samom odgojno obrazovnom procesu.
Također smo mogli nedavno pročitati kako je u kaštelanskoj školi „Bijači“ objavljen natječaj na određeno vrijeme, za učiteljicu razredne nastave. Od objave natječaja do dana testiranja prošlo je već 3 mjeseca. Međutim, na tom mjestu, za koje je natječaj raspisan, od početka školske godine radi osoba koja nije prošla natječajnu proceduru, jer testiranja još nije bilo.
Jedna osoba koja se javila na natječaj i željno iščekuje testiranje požalila se Ministarstvu što cijeli proces traje tako dugo i što sve izgleda prilično farsično. Dobila je odgovor u kojem se Ministarstvo poziva na novi pravilnik o zapošljavanju „i članke u kojima stoji mogućnost da škola odugovlači s natječajem.“ Škola za život! Zašto bi samo učenici profitirali od nje, neka se i učitelji obogate životnim iskustvom!
U priču o školi za život svakako se uklapa i podatak nešto starijeg datuma. U kolovozu prošle godine Agencija za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih u digitalnoj je formi objavila brošuru pod naslovom „Pravilnik o načinima, postupcima i elementima vrednovanja učenika u osnovnoj i srednjoj školi“. Oni koji su pregledali tu knjižicu imali su dojam da im se Ministarstvo ruga, da ih tretira kao osobe vrlo niskih intelektualnih sposobnosti. „Kako vjerovati obrazovnom sustavu koji ljude koji bi ga trebali provoditi tretira kao debile? Još gore, ako poslodavac, dakle, država, namjerno ili slučajno nastavnike tretira kao debile, kako će ih tek (mal)tretirati klinci kad osvijeste činjenicu da se država ruga prosvjetarima?“ pita se splitski novinar Ivica Ivanišević.
Kako ono reče Aristotel: „Ako u Ateni ne bude postolara, Atenjani će ići bosi, ne bude li u Ateni pekara Atenjani će biti gladni. Ali ne bude li u Ateni učitelja – neće više biti Atene“. Ako pak u Hrvatskoj nastavimo birati bahate i umišljene političare, ako nastavimo dopuštati da ozbiljne poslove obavljaju kvazi stručnjaci, poznanici, rodbina, hoće li biti Hrvatske?
Ako nam ravnatelji idu na edukaciju u Ameriku onda nam i mladi mogu na rad u Irsku. Ovi prvi po upitnom trošku i svrsi putovanja, ovi drugi o svom trošku i riziku. Valjda Trumpovi javni nastupi i objave na Twitteru izgledaju intelektualno fascinantno, pa se šteta ne upoznat sa sustavom školstva koji ga je takvog iznjedrio. A, muko naša!!!
A ravnateljica škole u Kaštelima se već iskazala svojim vrsnim pedagoškim profilom onih davnih godina kada je drugu i drugačiju djevojčicu, oboljelu od Hiva, primila u školski sustav po sistemu ko tebe kamenom, ti njega bloketom. To joj je valjda bio plus u karijeri. Jer, eto, još je ravnateljica koja skuplja pluseve.