mirjananOvu svima poznatu rečenicu izgovorio je više puta naš Premijer: kada nije želio odgovarati na pitanja koja mu se iz različitih razloga nisu svidjela, na pitanja koja zahtijevaju neku preciznu informaciju a ne samo „maglu“, na pitanja koja iziskuju detaljnu analizu određenih problema i nuđenje prihvatljivog rješenja. A kada nešto nije tema, onda se o tome ne raspravlja. Tako je ta čarobna rečenica postala pokriće za neodgovornost, nerad, prikrivanje pogrešnih i loših poteza i iskrivljavanje činjenica.
Nedavno je i ministar Filipović upotrijebio čarobnu formulu kako bi izbjegao neugodna pitanja vezana za plinsku aferu koja ipak nije uspjela postati tema, kako bi o njoj Sabor raspravljao.
Nažalost, mnogima se i izvan užeg područja politike sviđa postupati na navedeni način. Elegantno izbjegavanje neugodnih pitanja i još neugodnijih zaključaka.
Na primjer, Mileva Simetić Saliji boluje od teške bolesti – primarne hiperoksalurije. Ima samo 26 godina ali zbog bolesti jedva hoda, ima svega 40 kilograma, svaki dan provodi sate na dijalizi. Rodom je iz Bosne i Hercegovine, u Hrvatskoj živi pet godina, ali nikako da dobije hrvatsko državljanstvo, a bez njega nema pravo na transplantaciju jetre i bubrega. Stanje joj se naglo pogoršalo prije osam mjeseci, nakon poroda. Još u ožujku je uputila hitan zahtjev za dobivanjem hrvatskog državljanstva MUP-u, ali oni su navodno čekali neku potvrdu od Ministarstva zdravstva! Uglavnom, mjerodavnima to nije bila neka urgentna tema! Ali, dogodilo se čudo, i to je moguće. Prije par dana stigla je potvrda o državljanstvu koja za Milevu uistinu život znači.
A čini se da ni funkcioniranje sudskog sustava nije tema koju bi se ozbiljno razmatralo. Naime, nastavlja se štrajk u pravosuđu koji traje od 5. lipnja i zbog kojeg je blokiran rad sudova. Procesuiraju se samo hitni slučajevi, a Sindikat, najavljuje i obustavu toga. U međuvremenu, u Hrvatskoj gotovo dva mjeseca nema otvaranja firmi, uknjižbi nekretnina, ali ni razvoda. Šteta se gomila. Vlada je odlučila umanjiti plaće i dodatke na plaću državnim službenicima i namještenicima koji su u štrajku, ali štrajkaši ne odustaju.
Odvjetnik, Ljubo Pavasović Visković je trenutnu situaciju komentirao riječima: „Neobjašnjiv je stav Vlade i bijeg od odgovornosti, ova Vlada nije odgovorna za stanje u pravosuđu, ali je odgovorna što nije pokušala popraviti stanje. Kod Plenkovića i Vlade postoji nepoštovanje prema pravosuđu. U civiliziranoj zemlji premijer ne bi tako razgovarao s predsjednikom Vrhovnog suda. Ne razumiju da u demokraciji ako nema kvalitetno uređenog pravosuđa, a službenici su jako važan dio, nije dobro. Činjenica je da se 25 godina s uvjetima rada ponižavamo, ljudi žive na socijalnom minimumu. Ne, oni nisu jednaki kao drugi službenici, posebna su kategorija bez koje pravosuđa nema. Službenika ni dosad nije bilo dovoljno.”
Status i plaće medicinskih sestara i, tehničara i nemedicinskog osoblja, također nisu tema vrijedna ozbiljnog razgovora. Teško je razumjeti da se iz zdravstvenog sustava izdvajaju liječnici te je povećanje njihovih plaća bila tema vrijedna razgovora, ali adekvatan tretman medicinskih sestara i tehničara i ostalog nemedicinskog osoblja očito ne spada u tu kategoriju. Kao da sustav može postojati bez njih. Čudna logika vlada u ovoj zemlji.
Još jedno područje je nažalost u nas vrlo često samo formalno tema koja zavrjeđuje pažnju i razgovor, a u realitetu se uklapa u „ ne temu“. To je problematika osoba s posebnim potrebama, promatrana sa svih aspekata. Spomenut ću samo problem autista. Često im je, kako ističu, nedostupna specijalizirana i multidisciplinarna zdravstvena skrb kao i adekvatan tretman u obrazovnom sustavu. Mnogi navode kako postojeći Centri za autizam u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku nisu odgovarajuće organizirani, nedostaju im stručnjaci, a za odrasle osobe nisu razvijene usluge koje bi im omogućile život u zajednici.
Majka 14-godišnjeg dječaka s autizmom, Suzana Rešetar, svjedoči kako njezin sin nikada u sustavu nije imao logopeda, edukacijskog rehabilitatora, radnog terapeuta, pedagoga senzorne integracije, ali ni psihološku pomoć koja bi mu bila neophodna za razvoj sposobnosti ali i zaštitu njegovog mentalnog zdravlja.
„Nakon što na Dan svjesnosti o autizmu s hrvatskih trgova u zrak odlete plavi baloni i iznova poslušamo obećanja državnih i lokalnih dužnosnika o izgradnji potrebnog sustava, preostaje nam nadati se da utrošeno vrijeme i energija nisu bespovratno izgubljeni i da će makar buduće generacije osoba s autizmom i njihove obitelji dobiti potrebnu podršku koja je usmjerena na zaštitu, a ne na kršenje njihovih ljudskih prava“ istaknula je pravobraniteljica.
Nažalost, mnogo je još „ne tema“ iz različitih područja koje godinama čekaju da ih mjerodavne osobe konačno uvrste u teme.
Ukoliko netko u diskusiji u kojoj sudjeluje, na postavljeno pitanje odgovori:
“ to nije tema“, onda taj uopće NE SUDJELUJE u diskusiji, razgovoru, izmjeni mišljenja. On je osoba koja si prisvaja APSOLUTNU VLAST. Ukoliko netko sebi prisvaja apsolutnu vlast unutar diskusije i demokratskog sistema, onda:
– ili je sistem pao, pa vlada diktatura, a narator je diktator,
– ili sistem nikada nije niti počeo funkcionirati, pa se diktator samo „malo“ zaboravio i pokazao javnosti (u pravom svjetlu) sistem u kojem vlada.
Kako se radi o bitnom sastavnom dijelu vlasti (Sabor RH), istovremeno i čelnom čovjeku vladajuće stranke (HDZ) i izvršne vlasti (Vlada RH), svakako je potrebno ukazati i na slijedeće:
Aspekti prava na pošteno suđenje iz čl. 6. Konvencije u praksi Europskog suda Pravo na pošteno suđenje sadržano je u prvom stavku čl. 6. Europske konvencije koji u autentičnom prijevodu na hrvatski jezik glasi: 1. Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Presuda se mora izreći javno, ali se sredstva priopćavanja i javnost mogu isključiti iz cijele rasprave ili njezinog dijela zbog razloga koji su nužni u demokratskom društvu radi interesa morala, javnog reda ili državne sigurnosti, kad interesi maloljetnika ili privatnog života stranaka to traže, ili u opsegu koji je po mišljenju suda bezuvjetno potreban u posebnim okolnostima gdje bi javnost mogla biti štetna za interes pravde. Ovo pravo je kroz praksu Europskog suda za ljudska prava postupno razvijano i šireno. Po današnjem stanju prakse suda u Strasbourgu, a uzimajući u obzir sistematiku iz suvremenih komentara i doktrinarnih tumačenja Konvencije 4 , može se navesti sljedeće elemente ili aspekte prava na pošteno (pravično, fair) suđenje: – Pravo na pristup sudu (access to court); – Pravo na pravnu pomoć (legal aid and advice); – Pravo na procesnu ravnopravnost (equality of arms, „jednakost oružja“) – Pravo na javno i kontradiktorno suđenje (public hearing) – Pravo na saslušanje (fair hearing) – Pravo na dokaz (right to proof) – Pravo na javnu objavu presuda (public pronouncement of judgments) – Pravo na sud ustanovljen zakonom (tribunal established by law) – Pravo na nezavisnost i nepristranost u suđenju (impartiality and independence) – Pravo na suđenje u razumnom roku (reasonable time) – Pravo na učinkovitu ovrhu presuda (effective enforcement) – Zabrana arbitrarnog postupanja (arbitrariness).
„To nije tema“ zapravo je diktatorski malj, nepoštivanje procesa, demokracije, parlamentarizma, politike, zapravo nepoštivanje cjelokupne svoje okoline: SVEGA. Tko meni, nama ili pače svima, može oduzeti PRVO NA TEMU?
Diktator nije zabranio donošenje za njega „nepovoljnih odluka“, on je zabranio svaku raspravu o temama za koje smatra da su za njega nepovoljne, škodljive, rizične.
Stara židovska kletva kaže “Dabogda živio u zanimljivim vremenima”, a ova kojima svjedočimo, nažalost, upravo su takva. Ovo je raspad demokracije koju poznajemo (kojoj smo se nadali), a da pri tom potpuno mirno, staloženo i pribrano, živimo u njoj i dalje. Pa to je gotovo apsurdno.
Prisjetimo se zato misli koje su nam dostupne već dosta dugo (ali očito uzaludno): Pascal Bruckner razmatrao je oblike demokracije i zaključio: «Da bi sve ostalo kako jest, trebalo bi dakle da se Povijest zaustavi, da prestane biti tragična i surova; da se potreba za pravdom, tisućljetni snovi koji će nadživjeti neuspjeh marksizma više ne trude sebi utrti put, po potrebi nasiljem; da se ljudi, ovisno o tome jesu li rođeni jadni ili moćni, pomire za svojim stanjem. Bilo bi dakle potrebno čudo. Ali demokracija nas umara, muči svojim upozorenjima, bezbrojnim zadaćama koja nam nalaže. Izmislili smo je samo da je bolje pretvorimo u umirujuće sredstvo koje nas štiti od nesigurnosti i tjeskobe. Premda, dramatičnim izokretanjem njezina smisla, ona označava njegovo podređivanje poretku stvari, umiljatu trpeljivost na netrpeljivo, blagu ravnodušnost prema drugima i prema nama samima. Tako ćemo možda naučiti da se demokracija može ugasiti da bi uspjela, srljati u propast pod nasmiješenom maskom uspjeha. Da bismo izbjegli istodobnost njezina ispunjenja s njezinom propasti, preostaje nam samo poželjeti joj puno opasnosti koje je oživljavaju. Ali u oba slučaja trošenja, pobjedom ili nesrećom, nećemo umaći željeznom dobu.
Nećemo niti mi u Hrvatskoj.