mirjananU Osnovnoj školi Perušić u Ličko-senjskoj županiji učenici prethodnih dana nisu pohađali nastavu. Razlog su bile navodne prijetnje jednog učenika da će sastaviti listu za obračun. Međutim, majka tog dječaka, tvrdi da je on sam žrtva. Kako prenosi HRT, majka ima ozbiljne primjedbe na rad ravnateljice i stručne službe škole te je pisala je svim institucijama. Podnijela je i prijavu protiv pojedinih učenika koji su navodno maltretirali njezinog sina, zbog čega su i oni bili na obavijesnom razgovoru u policiji.
Naravno da ovo nije jedini slučaj u kojem se ne zna (barem za sada) tko pije a tko plaća! Toliko govorimo o borbi protiv nasilja nad djecom i među djecom, a tako ga se često nastoji sakriti ili pak rješavati neprimjereno, da to uistinu zabrinjavajuće.
Djeca, malo po malo, ali sigurno bježe iz ruku svojih roditelja i ostalih odgojitelja, sele se u neki drugi svijet u kojem postoje drukčija pravila ponašanja, u kojem se olako vrijeđa, omalovažava i prijeti, a vrlo često se ne shvaćaju u potpunosti stvarne posljedice takvog ponašanja. Svijet u kojem dio roditelja nekritički u svemu podržava svoju djecu.
Osim povećane stope vršnjačkog nasilja, današnji učenici sve češće nailaze na teškoće koje im otežavaju savladavanje školskog gradiva. Sve teže se koncentriraju, a i kada im to uspije traje kraće nego prije. Poteškoće se javljaju u mogućnosti čitanja i razumijevanja većeg broja stranica nekog teksta. Jedna od navika digitalne kulture je i površno odnosno letimično čitanje, koje bi se moglo nazvati „preletavanjem“ preko teksta odnosno sadržaja, a za posljedicu ima ne razumijevanje pročitanog. Maryanne Wolf s američkog sveučilišta UCLA ističe kako su dijelovi mozga odgovorni za čitanje iznimno prilagodljivi te da njihov razvoj ovisi o zahtjevima okruženja u kojem dijete odrasta. Ako se preferira brzo i površno čitanje i tzv. multitasking posljedice mogu biti ozbiljne, tako da djeca mogu imati poteškoća s analitičkim i kritičkim razmišljanjem, zaključivanjem, pa čak i empatijom.
U osnovnoj školi Monte Zaro u Puli odlučili su s riječi priječi na djela. Umjesto kukanja kako se ništa promijeniti ne može, jer eto takva su vremena, odlučili su pokušati pomoći svojim učenicima da ipak promjene neke navike koje su, kako neki misle, neodvojive od sadašnjih generacija.
Osim već spomenutih kognitivnih teškoća, djelatnici spomenute škole uočili su da su njihovi đaci nedovoljno socijalizirani, često ne znaju što je to empatija, na odmoru se ne druže i ne razgovaraju nego bulje u svoje male ekrane. U siječnju 2023. donijeli su odluku da se mobiteli u školi ne koriste, osim ako to nastavnici najave ranije, za potrebe nastave. Sada, 15 mjeseci kasnije, vrlo su zadovoljni učincima te odluke. I odrasli, ali i đaci!
Naravno da je i prije zabrane postojala odredba u kućnom redu da se mobitel ne koriste tijekom nastave. Međutim, kako to obično biva, preporuka se baš i nije poštivala. Čak su i učenici priznali da mobiteli ne utječu dobro na njih, ali naravno da nisu imali snage sami provesti u djelo odluku da ih uopće ne koriste u školi. Zbog toga je prvo provedena rasprava s učeničkim vijećem, a na satima razrednika su razrednici dodatno razgovarali s učenicima. Učenici do šestog razreda bez problema su rekli „da, ne treba nam mobitel“, ali učenici sedmih i osmih razreda nisu baš bili oduševljeni. Međutim, i među njima je bilo dosta onih koji su to shvatili kao koristan potez. Prijedlog je potom upućen na vijeće roditelja. Ravnateljica se pribojavala njihove reakcije i nije bila sigurna da će biti prihvaćen. Ali roditelji su zdušno prihvatili prijedlog jer su se neki već susreli s ovisničkim ponašanjem svoje djece kada su mobiteli u pitanju.
Učenici su dobili uputu da mobitel mogu koristiti tek kada nastava završi i izađu iz škole, a u slučaju da se hitno trebaju javiti roditeljima u svakom se trenutku mogu obratiti djelatnicima škole.
U školi su nakon spomenutih 15 mjeseci primjene novih mjera zaključili da su djeca otvorenija jedna prema drugima, vole međusobno razgovarati, manje se rugaju, a više pomažu jedni drugima. Mnogo češće dolaze u knjižnicu gdje vole igrati šah. Uz to je knjižničarka nabavila i jastuke koji se nalaze na podu gdje đaci vole sjediti, razgovarati i prelistavati knjige.
Čini mi se da su djelatnici ove škole pokazali kako se prilično brzo i jednostavno neke navike mogu mijenjati. Očekivati od djece da to sama učine je besmisleno, ali odrasli im u tome doista mogu pomoći na obostrano zadovoljstvo i korist. Djecu treba naučiti da im u mnogo čemu tehnologija može pomoći, olakšati razumijevanje i učenje nekih sadržaja, dok je kod drugih primjerenije učenje iz knjiga.
Međusobno druženje s vršnjacima, roditeljima, prijateljima ili ono što zovemo „život u živo“ ostaje nezamjenjiv u normalnom psihofizičkom razvoju djeteta!