mirjananU jesen ove godine u najmanje 50 osnovnih škola uvodi se eksperimentalno novi predmet: Svijet i ja. Predviđeno je da se provodi u sklopu Eksperimentalnog projekta Cjelodnevna škola (CDŠ), a na taj će se javni poziv moći javiti sve one škole koje u ovom trenutku imaju uvjete za rad u jednoj smjeni. Predviđeno je da ga u nižim razredima predaju učitelji razredne nastave, a u višim razredima nastavnici društveno-humanističke skupine predmeta. Je li to baš optimalno rješenje budući da je predviđeni kurikulum vrlo zahtjevan!? Spominje se i ocjenjivanje učenika ali ono se sigurno neće moći provesti na klasičan način, već će, nadam se, biti primjereno specifičnostima ovog predmeta.
„Najveća razlika između drugih sličnih predmeta i ovoga je u tome što je Svijet i ja usmjeren na logiku, to jest na razvoj logike, razvoj mišljenja i argumenata. Cilj je da djeca mogu dobiti alate, vještine na temelju kojih će samostalno moći dublje promišljati o svijetu koji ih okružuje“ – ističe doc. dr. sc. Bruno Ćurko, voditelj radne skupine koja je izradila kurikulum novog predmeta. Učenike koji upišu taj predmet, podučavat će se kritičko mišljenje, djeca će učiti kako misliti, a ne što misliti!.
„Ovisno o dobi i razredu, vještine će se nadograđivati, od onih osnovnih poput pojašnjavanja nepoznatih pojmova i istraživanja informacija pa do kritičke evaluacije svijeta oko sebe, počevši od književnih tekstova pa do svakodnevnih situacija i vjerovanja.“ U okviru predmeta Svijet i ja vjerojatno će se koristiti i forma debate kako bi se djeca naučila argumentirano raspravljati o nekoj temi te kako biti otvoren prema drugačijim pogledima na određenu temu, saslušati argumente drugoga i po potrebi suprotstaviti se, ali jedino argumentima.
Razvoj kritičkog mišljenja olakšava donošenje kvalitetnijih odluka, bit će poticaj za što češće asertivno ponašanje tj. zauzimanje za sebe vodeći računa o interesima i potrebama drugih. Kritičko mišljenje potiče na analiziranje situacija i podataka s kojima se pojedinac susreće, usmjerava ga na zaključivanje o uzročno posljedičnim vezama između nekih događanja, omogućava selekcioniranje onoga što je važno i korisno od nepotrebnog možda i štetnog balasta. Kritičko mišljenje je svakako bitan element građanske pismenosti.
Suvremeno društvo trebalo bi težiti tome da njegovi građani ne primaju zdravo za gotovo ništa – ni ono što nude mediji, ni ono što govore političari ili neki drugi samozvani autoriteti. Dakle očekuje se da zreo pojedinac promišlja, preispituje, vrednuje, filtrira sadržaje koji do njega stižu različitim kanalima te da kritički donosi odluke. „Kritičko mišljenje prikazuje se i kao jedan od ključnih ciljeva obrazovanja, jedan od najizazovnijih ishoda dobrog poučavanja te konačno kao jedan od najznačajnijih čimbenika kvalitete učenja.“
Sve je to vrlo pohvalno i nužno potrebno djeci i mladima. Ali, postoji jedan veliki ali. Naime, taj je predmet izborni i nije namijenjen svim učenicima, nego samo onima koji ne idu na Vjeronauk ili su pak Vjeronauk upisali samo zato da bi u to vrijeme boravili u učionici, a ne na hodniku.
I zato je uistinu šokantno da se dio učenika, a u nižim razredima osnovne škole to je vrlo veliki postotak, lišava mogućnosti učenja o kritičkom pristupu svijetu oko sebe. Dakle, za njih nije važno da nauče kako misliti. Ali poražavajuća je i obrazloženje koje se javno iznosi o razlozima uvođenja predmeta o kritičkom mišljenju. Predmet se ne uvodi zato što je to dobro, korisno, nasušno potrebno djeci nego zato da „ne tumaraju školskim hodnicima, sjede na stepenicama i praktično nemaju što raditi“ dok su njihovi vršnjaci na satu vjeronauka. Logičan je zaključak, da kada ne bi tumarali hodnicima i sjedili po stepenicama nego recimo sjedili u knjižnici za vrijeme dok drugi slušaju Vjeronauk, potreba za učenjem kritičkog mišljenja ne bi ni postojala!?
Je li moguće da umne glave u Ministarstvu znanosti i obrazovanja uistinu ne vide važnost i nužnost podučavanja sve djece i osnovno školske ali i srednjoškolske dobi kritičkom mišljenju? Boji li se netko mladih ljudi koji bi kritički pristupali svijetu oko sebe, koji ne bi olako prihvaćali sve što im samozvani autoriteti iz različitih sfera života nude ili čak isporučuju kao jedino moguće rješenje nekog problema ili dileme?