mirjananVjerojatno sve države, barem načelno, žele imati što veći broj obrazovanih građana. Pogotovo visoko obrazovanih. U nas se teži postizanju europskog prosjeka od 42% visokoškolovanih ljudi u dobi od 25 do 34 godine s tendencijom dostizanja 45% do 2030. godine. Trenutno taj prosjek u nas iznosi 39.4%.
Prema podacima Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih u 2025. godini u Hrvatskoj djeluje 10 javnih sveučilišta, 4 privatna, 13 javnih veleučilišta i 18 privatnih. Po uobičajenom standardu preporučuje jedno sveučilište na milijun stanovnika. Ali kako mi volimo biti najbolji, eto imamo triput više od poželjnog! Naravno da toliko veliki broj sveučilišta odnosno fakulteta neminovno potiče na razmišljanje o kvaliteti izvođenja nastave. Također je malo neobično, blago rečeno, da imamo 31 veleučilište, dakle, više nego jedno po županiji. Blago nama!
Međutim, kako to često biva, više je manje! Tako je u jesenskom upisnom roku ove nastavne godine ostalo prazno više od 10.000 mjesta. Na 170 studija prijediplomske razine nije se upisao baš nitko. Nitko na 138 sveučilišnih i nitko na 32 stručna studija!
Među dobrim znalcima poznavanja stanja u visokom obrazovanju svakako je i prof. dr. Damir Stanzer s Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta u Zagrebu. On ističe nešto vrlo značajno: „Javna veleučilišta i dio privatnih su pod direktnim utjecajem vladajuće politike. Jer, za razliku od sveučilišta njihove uprave postavlja direktno vladajuća koalicija, pa su dekani nerijetko i osobno članovi vladajućih stranaka. Budući da su potpuno izvan fokusa javnosti nejasna je kvaliteta tih institucija. Broj visokih učilišta je prevelik s obzirom na broj studenata, ali i u odnosu na količinu kvalitetnog nastavnog kadra. Manja sveučilišta i veleučilišta nerijetko opstaju honorarnim radom nastavnika s većih učilišta, ali i popunjavanjem kadrom slabije znanstvene i nastavničke kompetencije. Na taj način ukupna kvaliteta sustava pada“.
I neki drugi analitičari ističu kako u mnogim manjim sredinama postoje veleučilišta koja nisu ispunila svoju svrhu. Naime, na nekima od njih su se pokretali na stručnoj razini oni studiji koji postoje na obližnjim sveučilištima. Uz to, neka veleučilišta koja su jedno vrijeme ispunjavala svoju funkciju, prestala su biti potrebna.
Sigurno je da postoje studijske grupe na koje se upisuje mali broj studenata ili uopće nema interesa za njih, ali postojati moraju. To su u prvom redu profesori matematike, fizike, kemije, biologije… Tužno je što problem malog ili nikakvog interesa za te studijske profile postoji već nekoliko desetaka godina, ali mjerodavne osobe nikako da pronađu rješenje za taj problem. Ministar Fuchs je pokušao nešto učiniti nudeći stipendije, ali čini se da nije baš pronašao optimalno rješenje. Ali i da je ta mjera urodila većim prilivom studenata na tražene grupe, pitam se, kakvi bi to sutra bili profesori oni koji su svoj poziv izabrali samo zbog stipendije, a ne afiniteta prema radu sa đacima. Jer, raditi u školi je vrlo zahtjevno ili kako se to ljepše kaže, izazovno! To uistinu nije posao za svakoga. Očito je međutim, da ili ne znamo ili nas nije briga kvalitetno motivirati mlade ljude za rad u školi. Naravno da maćuhinski odnos društva prema prosvjetarima doprinosu zaziranju od rada u školi.
Također postoje studijski programi, poput filozofije, religijskih znanosti, klasične filologije, češkog, ukrajinskog, nizozemskog jezika, za koje trenutačno nema dovoljnog broja kandidata ali stručnjaci kažu da bi barem neke od njih svakako trebalo sačuvati.
Nužno bi bilo objektivno i odgovorno, bez tutorstva politike analizirati situaciju u visokom školstvu. Zar nam je uistinu jedino važno da imamo što veći broj ljudi s diplomama pa i doktoratima ne vodeći računa o kvaliteti znanja koje stoji iz tih papira? Jer, vrlo je neodgovorno prema mladim ljudima nuditi one programe koji se neće moći kvalitetno realizirati. Kvaliteta nastave je upitna jer očito postoji prevelik broj “stručnjaka” koji su u odnosu na broj kolegija koje predaju i satnicu tih kolegija nadljudi! Jer običan čovjek takve fizičke i mentalne napore ne bi mogao izdržati.
Uz nastavu sumnjive kvalitete na brojim sveučilištima i veleučilištima postavlja se i pitanje gomilanja administracije na svakoj od tih institucija. Koliko je samo prorektora, njihovih pomoćnika, ureda, odjela, s voditeljima, suradnicima, tajnicima! Jesu li baš sve te službe neophodno potrebne svakom sveučilištu i veleučilištu? Ako su te institucije privatne neka rade kako si mogu priuštiti. Ali ako su državne, onda mi svi to plaćamo!
Puno je problema i nepravilnosti u sustavu visokog obrazovanja. Previše je onih, tako se barem čini, kojima nije u interesu raščišćavanje sadašnje situacije. Grabi dok možeš! Kad-tad, ipak maca stiže na vratanca! Barem se nadam.