Brine li ikoga podatak koji smo saznali ovih dana a odnosi se na neke stavove i uvjerenja naših mladih građana, naših đaka. Naime, više od 80 posto učenika u idućih 20 godina ima pozitivna očekivanja u pogledu vlastite budućnosti, ali ne i budućnosti svoje zemlje. Pozitivnu sliku o Lijepoj našoj u idućim godinama ima oko 62 posto učenika petih razreda osnovnih škola, ali optimizam znatno pada među srednjoškolcima pa tako manje od četvrtine učenika trećih razreda srednjih škola vidi svoju domovinu u budućnosti u pozitivnom ozračju.

Tijekom 2021. i 2022. godine u Hrvatskoj je provođeno  veliko istraživanje kojim je rukovodio Boris Jokić. 18 istraživača pohodilo je 167 škola, komuniciralo s 8.861 prosvjetarom i 43.495 učenika u okviru projekta:  Odrastanje u (post)pandemijskom vremenu: Iskustva iz Hrvatske.  U istraživanju su sudjelovali učenici petih i sedmih razreda osnovne škole te trećih razreda srednje škole.

Rezultati su upozoravajući i trebali bi biti dostupni i roditeljima i učiteljima i svakako javnosti, ali ne samo forme radi. Društveno odgovorni moćnici bi iz njih mogli, ali morali iščitati mnogo toga, pa i zamisliti se nad porukama koje šalju ispitani učenici.  Ili će svojim ponašanjem ipak potvrditi ispravnost mišljenja mladih – ne treba vjerovati nikome!

Zadržat ću se se samo na jednom podatku iz spomenutog istraživanja, a on se odnosi na povjerenje. Svi znamo koliko je važno za mentalno zdravlje djece da odrastaju u sigurnom okruženju, da imaju povjerenja u svoje roditelje, da se osjećaju prihvaćeno, da odrastaju u ozračju međusobne  privrženosti. Naravno i u odrasloj dobi povjerenje je temelj kvalitetnih odnosa obitelji, u radnom okruženju, u društvu općenito.

Ovo istraživanje zorno pokazuje da učenici, pogotovo oni stariji nemaju povjerenja u odrasle.  Njih svega 7 posto smatra da se ljudima može vjerovati gotovo uvijek ili obično. 93 ističe da obično, odnosno gotovo uvijek treba biti oprezan u odnosu s ljudima.

Istraživači je zanimalo i koliko učenici vjeruju određenim društvenim skupinama. Tu se pokazalo da daleko najviše vjeruju roditeljima i rodbini. Tako 92 posto sedmaša ističe da se roditeljima može vjerovati, što u potpunosti, što u većoj mjeri. Na zadnjem mjestu su osobe koje ne poznaju, kojima u manjoj mjeri vjeruje ili uopće ne vjeruje 93 posto ispitanih sedmaša. Loše su prošli političari, zatim djelomično i novinari. Liječnicima ipak vjeruju više, a što su stariji imaju i više povjerenja u znanstvenike. Barem to! Živjeti u svijetu u kojem se, izvan roditeljskog doma  gotovo nikom ne vjeruje nije baš ugodno. Možda je čak i zastrašujuće.

Važno je, kako ističe Eriksonova teorija psihosocijalnog razvoja da djeca u ranim godinama života razviju osjećaj povjerenja u roditelje (staratelje), da steknu otvorenost  za nova iskustva, ali i oprez i svijest da i opasnost može biti prisutna u njihovu okruženju. Većina roditelja spomenutih ispitanika je čini se dobro odradila svoju odgojnu ulogu, jer su njihova djeca razvila osjećaj povjerenja u svoju užu socijalnu sredinu.  Iz učeničkih izjava je jasno da odrastanjem polako ali sigurno sve više gube povjerenje koje su ipak imali u tu širu okolinu, u širu društvenu sredinu.

Doista bi se mnogi u ovoj državi trebali zapitati kako vratiti povjerenje koje je očito iscurilo, kako mlade uvjeriti da i u ovoj državi mogu očekivati kvalitetan život u budućnosti. Mnoge od onih koji su već zagazili u fazu zrelosti nismo uspjeli zadržati ovdje, nismo uspjeli kao društvo kreirati atmosferu povjerenja, optimizma i ostvarljivosti onih promjena koje bi budućnost učinile poželjnom i prihvatljivom.

Jedna studija iz 2018. pokazala je da su mladi iseljeni građani među prvim razlozima navodili nepravdu koja ih je u hrvatskom društvu okruživala sa svih strana. „Slabe hrvatske institucije, nemoral i nekompetencija hrvatskih političkih elita uz pravnu nesigurnost, nepotizam i korupciju pokazali su se kao vrhovni društveni motivi pri odlasku hrvatskog stanovništva.“ Zajednički nazivnik svih neželjenih karakteristika bio bi zapravo nedostatak povjerenja, osjećaj nepripadanja svojima.

Nedostatak poštenja, iskrenosti, neuvažavanje i nerazumijevanje drugih i drukčijih,  ne cijenjenje ljudi na temelju njihovih kompetencija, profesionalni i ljudskih nego na temelju „poznanstava“, neosjetljivost na patnje ugroženih na različite načine, zabrinutost ne za svinjarije koje se događaju, nego samo za nemogućnost sakrivanja baš svega, to su upravo karakteristike našeg sadašnjeg trenutka. Uz to opće sivilo i deprimiranost mlade opterećuju i neke opće teme: rat u Ukrajini, klimatske promjene – razgovara li se uopće o tome, i ako da, na koji način?

I opet ćemo samo kukati zašto se ne rađa više djece, zašto mladi i obrazovani odlaze iz Hrvatske. A mladi su jasno i nedvosmisleno poručili – ne vjerujemo gotovo nikome u ovoj zemlji. Odnosno, kako reče jedan trečaš „možda koji puta materi“.

One Reply to “POVJERENJE?!”

  1. Da zaista se moramo zamisliti koliko i kako nam mladi naraštaj vjeruje u budućnost! Pa ljudi moji oni su naša budućnost……a u nikoga nemaju niti malo povjerenja! Mi starija gneracija možemo vratiti naše misli u to njihovo doba….elan, motiv, sigurnost i vjera u budućnost, a nismo de fakto u usporedbi s njima, ništa imali. Ustvari neće se ništa promijeniti da se mi ili pisac ovog ozbiljnog bloga zamisli nad time. Oni koji bi se trebali zamisliti i po tome neke stvari drugačije posložiti, to im nije nimalo važno. Pitam se da li zamišljaju život svojih potomaka, osim ako ta zamisao nije okvirena samo materijalizmom ? Ako je to tako, e onda zaista nema nade i to je zastrašujući. Ostaje nam samo briga za budućnost naših mladih i sebično osjećati sreću da smo stari i da nećemo biti svjedoci tog našeg možda neopravdanog straha. Da završimo pozitivno : Ćuda se događaju!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)