mirjananKoliko je puta do sada, ne samo u medicinskoj praksi, nesporazum zbog neadekvatne komunikacije prouzročio silne štete, ponekad i s nepopravljivim posljedicama?
Ono što se dogodilo gđi Budak, pokrenulo je, nadam se lavinu koju više nije moguće zaustaviti. Naime, u svim sferama života komunikacija je važna, ponekad i presudna za kvalitetno a ponekad i brže rješavanje nekog problema, za izbjegavanje nekog sukoba, za točnije procjene različitih situacija i ljudi, za stvaranje povjerenja, za suosjećanje …
Zalažemo se za dijalog u obitelji, u školi, na radnom mjestu, u političkoj sferi ali zapravo ne znamo razgovarati. Monolog nam je mnogo draži, jer je tako lijepo slušati sebe! Osobito opake posljedice to ima u zdravstvu. Nedovoljno jasne i razumljive upute mogu izazvati velike probleme, ponekad i s tragičnim posljedicama. Prvi i temeljni vid komunikacije pacijenta i liječnika trebao bi se odvijati u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Bolesnik bi trebao moći razgovarati i s liječnikom i s medicinskom sestrom s kojom barem dio bolesnika ima prisniji odnos nego s liječnikom. A liječnik bi uvijek morao provjeriti je li ga bolesnik razumio, da li je shvatio zašto mu je neki lijek ili tretman potreban, zašto bi morao promijeniti neke životne navike. Ali, uz razumijevanje, važno je da bolesnik vjeruje da je ono što liječnik govori zaista njemu neophodno potrebno.
Komunikacija je osobito bitna u trenucima kada s bolesnikom treba razgovarati o nekoj teškoj dijagnozi. Razgovarati, ne samo govoriti. Čini mi se da dio liječnika vjeruje da je komunikacija uspješna ako su pacijentu dali sve informacije vezano uz preglede i/ili zahvate koje mora obaviti. Ali, koliko često provjeravaju je li pacijent sve razumio, je li dobio i napisano sve što je izrečeno te je li pacijent imao priliku pitati ako mu je nešto bilo nejasno? Je li liječnik dok je govorio pacijentu gledao u svoje papire na stolu (što se događa) ili je promatrao svog pacijenta? Kako reagira na informacije koje dobiva? Neverbalna komunikacija s obje strane je vrlo važna za kvalitetan ishod njihova susreta. Imaju li liječnici vremena za ovakvu komunikaciju i što je još važnije, smatraju li da je ona bitna i neophodna?
Onkološki pacijenti su svakako posebno osjetljiva grupacija. Moralo bi biti opće poznato da postoji povezanost psihičkog stanja i rada imunološkog sustava. To je važno kod svake bolesti, a osobito kod onkoloških pacijenata. I zato bi u radu s onkološkim pacijentima osim liječnika nužno bilo uključiti i psihologe. U Hrvatskoj postoji mali broj psiholoških savjetovališta za ove pacijente, a psiholozi su, osim u savjetovalištima, prijeko potrebni i na onkološkim odjelima u bolnicama gdje ih nema ni približno dovoljno. Mnoga istraživanja ukazuju na pozitivan učinak komunikacije pacijenta sa zdravstvenim osobljem na tijek bolesti. Na primjer, pred operacijsko obavještavanje bolesnika o kirurškom zahvatu kojem će biti podvrgnut kao i o post operacijskom tijeku bolesti, utječe povoljno na post operacijski oporavak. Uspješna komunikacija imat će pozitivne učinke i na ponašanje pacijenta nakon što napusti zdravstvenu ustanovu, a ogledat će se u striktnijem i motiviranijem pridržavanju dobivenih uputa vezanih za liječenje.
Ako se vratimo na ono što se dogodilo gđi Budak, da sedam mjeseci nije znala za nalaz koji je nedvojbeno potvrdio da boluje od maligne bolesti, više je nego jasno da je lanac komunikacije bio nekvalitetan, manjkav, nedovoljno precizan. Pacijentici očito nije dovoljno jasno naglašeno da ključni nalaz neće dobiti u ruke nego da će on biti proslijeđen liječniku specijalisti kome se ona mora javiti. To joj je vjerojatno netko i rekao ali pitanje je kako. A čini se da to ipak nije bilo napisano. Naime, ne mora pacijent nužno imati mnogo godina da bi neke informacije naprosto zaboravio ili ih nažalost u datom trenutku nije ni čuo. Pacijent može gledati u liječnika i odavati dojam da sluša, ali stres koji proživljava izazvan dijagnozom koju ima onemogućava osobi da se koncentrira na verbalne poruke jer se u tom trenutku njegovom glavom roje mnoge druge misli. Ali stručnjaci bi to trebali znati i ponašati se u skladu s tim.
Ukupno u zdravstvenom sustavu naše zemlje radi 409 psihologa. Ministarstvo navodno planira osigurati zapošljavanje dodatnog stručnog osoblja: još psihologa, socijalnih radnika, psihijatara, psihoterapeuta… Kažu da se predviđa i stručno osposobljavanje o psihoonkološkim temama svih zdravstvenih i drugih radnika koji se neposredno skrbe o onkološkim pacijentima.
Međutim, kada će se to dogoditi nije poznato. Očito je u planu još jedno čekanje Godota! Kao što se godinama događa sa zdravstvenom reformom.