mirjananNije lako biti dijete, nije lako biti adolescent u današnjem svijetu. Ali ni roditelj! Proces odrastanja koji se dugi niz godina odvijao po koliko toliko ustaljenom procesu, otišao je u zaborav. Zauvijek. Mnogo je toga drukčijeg u današnjem svijetu. Složenije, nepredvidljivije, opasnije ili naprosto drukčije.
Ali, ipak neke su stvari ostale potpuno iste. Unatoč procvatu tehnologije koja čuda stvara u dobrom i lošem smislu, i danas kao i nekada svako dijete i dalje treba zagrljaj svojih roditelja ili osoba uz koje odrasta, svako dijete treba osjećaj sigurnosti, pripadanja, svako dijete mora znati da je vrijedno ljubavi i pažnje, s peticama ili i bez njih. To mu ne može pružiti mobitel. A ponekad se čini da roditelji toga nisu u potpunosti svjesni.
Mnogi roditelji ne znaju da mobitel može na različite načine negativno djelovati na dijete. Mnogo puta je rečeno da je maloj djeci motorička aktivnost važna ne samo za motorički razvoj već i za kognitivni. Korištenje mobitela često zamjenjuje aktivnu igru, kreativno razmišljanje, istraživačke akcije. Brza izmjena slika na ekranima utječe i na djetetovu pažnju. Naime, dijete naviknuto na brzu izmjenu slika, videa, zvukova i podražaja općenito, kasnije će se teško priviknuti na podražaje druge vrste. Koliko su predškolci spretni u bacanju i hvatanju lopte, koliko često imaju u rukama slikovnice? Na početku školovanja mnogi učitelji uočavaju poteškoće koje djeca iskazuju u razumijevanju složenijih rečenica, u pamćenju sadržaja koji se sastoji od nekoliko složenih rečenica.
Adolescenti na putu odrastanja nužno trebaju društvo svojih vršnjaka u kojem stječu socijalne vještine, razvijaju prijateljstva, simpatije… Ali oni istovremeno trebaju i podršku i razumijevanje odraslih, ponajprije roditelja. U njihovom okruženju trebala bi postojati barem jedna odrasla osoba kojoj vjeruju, s kojom mogu razgovarati otvoreno o svim sumnjama i strahovima, ali i željama i nadanjima; moraju znati da smiju griješiti, jer bezgrešni ljudi ne postoje; moraju biti sigurni da ih roditelji vole i onda kada su ljuti, nezadovoljni ili nesretni zbog nekih njihovih odluka ili djela. Adolescenti često ne kritički prihvaćaju informacije, upute, savjete koji se šire putem društvenih mreža. Zato je važno naučiti biti kritičan pri konzumiranju informacija s društvenih mreža. Nerealni standardi ljepote koji se promoviraju često stvaraju pritisak na mlade.
Jedno istraživanje nedavno provedeno pokazuje da je polovica ispitanih mislila da su drugi ljudi uspješniji i “bolji” od njih, upravo zbog nerealnih prikaza koje viđaju na društvenim mrežama, a koje ne uspijevaju dostići. Posebna opasnost su upute koje sugeriraju da na sve što nam se događa treba gledati pozitivno. To neke mlade dovodi do zaključka da s njima nešto nije u redu kada su tužni, ljuti ili zabrinuti. To je nažalost ponekad put u depresiju, anoreksiju, anksioznost ili neki drugi psihički problem.
Osim društvenih mreža poteškoćama mladih pogoduju zbunjujuće i kontradiktorne poruke koje četo odašilju roditelji, učitelji ali i društvo u cjelini. Licemjernost nas odraslih otežava odrastanje djece i mladih. Potiče nepovjerenje i nesigurnost, potiče osjećaj manje vrijednosti. Zaklinjemo se u svoje kršćanske korijene i tradiciju, a bez grižnje savjesti šutke promatramo kako svakodnevno od gladi, zbog nedostatka lijekova ili od suludog granatiranja umiru djeca, žene i starci u Gazi. Učimo svoje mlade da budu pošteni i odgovorni, a odrasli oko njih kradu i lažu često bez ikakvih posljedica; učimo ih da budu tolerantni, a oko njih odrasli veličaju netrpeljivost i šire mržnju; učimo ih da je dobro pomagati slabijima i potrebnima, a odrasli takve osobe često podcjenjuju i vrijeđaju; inzistiramo na peticama u školi ne razmišljajući o pogubnom utjecaju takvog pristupa na mentalno zdravlje; ističemo da je važno učiti, završiti određenu školu ili fakultet, a pri zapošljavanju često imaju prednost oni s „pravim“ poznanstvima.
Djeci i mladima očito ne pomažemo u odrastanju, dapače, često im samo bacamo klipove pod noge! Ima li nade da se mi promijenimo?!
Da, da slažem se, osim činjenice da za strahote Gaze nikada nisam, niti sam sada, niti ću biti odgovoran. Niti za kitove ili delfine ili albatrose. Niti za Afriku ili Aziju, ili Grendlan, ili čovje-čuljka gospodina Maska. Tek za dio Svijeta u dijelu kojem (mu) pripadam. A to je za Svijet ali i mene, naravno premalo. Jebai ga, kad je tako. Zbilja je surova jer je uvijek izvjesna, sviđa li se nama to ili ne. Uvaženoj autorici teksta s ponuđenim razmišljanjima naravno da bi se više sviđala naša unutrašnja, mentalna stvarnost, ali na žalost cjelokupnost pojava na našem planetu, daje nam premalo mogućnosti da u tako nešto i povjerujemo. (bar za sada nadam se, jer sam doživio predragog unuka kojeg čeka velika neizvijesnost upravo takvog Svijeta)