mirjananDugo, vrlo dugo smo slušali od stručnjaka i gledali na TV ekranima poruku: „OSTANITE DOMA“. Bojeći se zaraze neki su se pridržavali upute u potpunosti, neki djelomično, a neki gotovo nikako. Ipak, to je vrijeme iza nas. Sada slušamo i gledamo novu poruku: OSTANIMO ODGOVORNI. Ali da bismo ostali odgovorni pretpostavka je da smo takvi bili i do sada!
Ali osim osobne odgovornosti da se ponašamo prikladno epidemiološkoj situaciji, postoji i neka druga odgovornost koja obično krasi humane, socijalno osjetljive ljude. Naravno i institucije i države koje pretendiraju da su socijalne, demokratske te da poštuju prava čovjeka i ostvaruju socijalnu pravdu. I kako se često ističe, sve se to najbolje ogleda u odnosu prema slabima, potrebnima, najugroženijim članovima društva.
I gdje smo mi tu? Nema nas, rekla bih, izgubljeni smo u moru ispraznih obećanja, navodne suosjećajnosti, prividne humanosti i zaboravljene odgovornosti. To najbolje pokazujemo svojim odnosom prema invalidnim osobama i starim osobama. Jer to su sigurno dvije kategorije koje su vrlo ranjive, na različite načine. I ova nam je epidemija pomogla da na površinu ispliva i ono što možda do sada nismo jasno vidjeli.
U udrugu “Anđeli”, koja skrbi o djeci s najtežim tjelesnim i mentalnim oštećenjima i koja pomaže roditeljima te djece, prije nekoliko dana je stigao paket od Ministarstva za demografiju, mlade, obitelj i socijalnu politiku. Doista zadivljujuće. Kako ističe predsjednica Udruge, paket je stigao samo 52 dana nakon proglašenja epidemije. Neki bi promislili, bolje ikad nego nikad! Međutim, sadržaj tog velebnog paketa je doista impresivan: 40 zaštitnih maski i dvije bočice od 470 mililitara sredstva za dezinfekciju.
Je li se netko u Ministarstvu želio narugati udruzi „Anđeli“? Gotovo sam uvjerena da nije, ali ova druga solucija je, čini mi se užasnija. A to je spoznaja da Ministarstvo nije shvatilo što je uistinu učinilo. Da je jasno pokazalo da ne zna ništa ni o toj udruzi, ni o mnogim drugim udrugama civilnog društva ( npr. udruge brinu o beskućnicima, o gladnima, o starim i nemoćnim osobama, o djeci s psihofizički teškoćama) koje predano, s ljubavlju i profesionalno obavljaju posao za koji nadležne institucije ovog humanog društva nemaju ni dovoljno volje, ni vremena, a možda ni znanja. Ni u doba korone, ali nažalost ni u vremenu bez virusne epidemije.
Splitska udruga “Anđeli,” skrbi o 227 bolesne djece, a zbog nedostatka novca prijeti joj opasnost da nakon 15 godina, krajem lipnja prestane s radom. A ta je Udruga jedini ovlašteni pružatelj socijalnih usluga izvaninstitucionalne skrbi u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Je li odgovorno da deset stručnih djelatnika ode na ulicu i prestane pružati usluge svojim korisnicima? Je li moguće da je Vlada iskazala svoju odgovornost uzimajući iz državnog proračuna sredstva namijenjena najpotrebnijima i usmjerila ih u drugom pravcu ?
Također nas je jako iznenadilo kako je covid-19 uspio ući u staračke domove? Istina, to se događalo i u drugim državama, ne samo u nas. Jer ipak su stari ljudi najosjetljiviji dio populacije, najlošijeg su imuniteta, često opterećeni različitim zdravstvenim tegobama. Ali, sudeći po ažurnosti Ministarstva u slučaju udruge Anđeli, ne bi bilo čudno da su i u brizi za štićenike domova za starije i nemoćne ali i zaposlenika tih domova, djelovali usporeno i aljkavo. Uz to, poznato je, da su još 2015. godine utvrđene određene nepravilnosti u radu Doma za starije i nemoćne u Splitu, u Vukovarskoj. Neke su sobe bile premale u odnosu na propisani standard, a bilo je i soba u kojime je umjesto tri bilo smješteno po četiri štićenika. Ali taj je nalaz očito ostao mrtvo slovo na papiru! Ništa se poduzelo nije kako bi se nepravilnosti otklonile! Uz to, u privatnim i državnim domovima nedostaje osoblja, što svakako stvara velike poteškoće za normalno obavljanje svakodnevnih aktivnosti. I onda kada su uvjeti života i rada uobičajeni, a pogotovo u vrijeme izvanrednih okolnosti. I tu je odgovornost mjerodavnih očito zaspala. A čini se, da spava i dalje.
OSTANIMO ODGOVORNI! Za mnoge u ovoj državi bi daleko primjerenije bilo poručiti POSTANITE ODGOVORNI! Jer mnoge, nažalost, nije ni dotakao, a kamoli se nastanio u njima toliko željeni virus odgovornosti.
Jaki smo koliko nam je jaka najslabija karika. Pukli smo na najslabijoj i pokazali svu bahatost i nedosljednost jednog političkog elitizma i uhljebstva.
Kada se dogodi nešto kao u Domu u Vukovarskoj, kada se propustom činjenja zaobiđu Anđeli, onda moralna higijena spram nacije nalaže ispriku i odstupanje s dužnosti. Kako ravnatelja Doma, tako i nadležne ministrice koja mene osobno, ni u jednom javnom istupu, nije uvjerila kako je poduzeto sve da se ne dogodi najgori scenarij. Pogotovo u vanrednim zdravstvenim okolnostima.
Postoje ljudi koji su kompetentni.
U dijelu socijale ovi to nisu, niti su dorasli obnašati ovako zahtjevnu funkciju. Za takve bi bilo najbolje da #ostanudoma# uz tv prijenos sjednica Sabora, u kojima mogu prepoznati svoj isključivi Ego koji želi dominaciju bez pokrića u znanju, sposobnostima, kompetencijama i moralu. Da, korona je izbacija najbolje od ljudi. Ali i najgore. Za ovo najgore izostala je satisfakcija odgovornisti onih koju slogan plasiraju.
Svijet se pojavom COVID-19 virusa očito našao na nepoznatom terenu, od sprječavanja prenošenja virusa do konačne faze, liječenja i povratka u normalu. Kao što su naši bake i djedovi pamtili neke druge događaje, naši roditelji one u bližoj prošlosti, mi ćemo najvjerojatnije našoj djeci pričati što smo radili i gdje smo bili kada je objavljeno da su znanstvenici otkrili lijek protiv coronavirusa (ili još bolje: s kim smo se dopisivali i o čemu smo raspravljali u doba izolacije?). Surovo je zaključiti da naše ljudsko zdravlje (u cjelini, globalu) ovisi odjednom o nekoj radosnoj vijesti: da je pronađeno cjepivo, lijek, protuotrov, da prof. Đikić ima rješenje iako ga mnogi ne vole previše…(politički). Uviđamo li uopće bizarnost argumentacije u koju smo se dali uvući zbog nekih…(…u Splitu, u Domu za starije…u nekoj lokalnoj političkoj organizaciji….)
Kažimo zbog toga već jednom, odgovorno, bez straha, da će za nas u Hrvatskoj ali i u cijelom svijetu biti potrebno malo više od obične injekcije, a baš kao i kod ljudi, pri tom trebati ćemo spriječiti prenošenje negativnih trendova među gospodarskim granama i samih poduzeća gladnim uspjeha, dobiti u potrazi za novom ekonomskom moći. Stoga su, uz vrhunske liječnike, biologe, farmaceute i ostale znanstvenike, zapravo velike kompanije ključ povratka „u normalu“. Pazite: prizivamo u pomoć one „velike“ koje obično „pljujemo“, o kojima govorimo da misle samo na sebe, a nas male obično ostavljaju na cjedilu, kao bespomoćne (ali stalne) dužnike i ovisnike. Sada nam odjednom trebaju. Jer, drugih za pomoć u rješenje problema nemamo. Jer država samo pokušava organizirati mir i sigurnost. Situaciju međutim potrebno je i nadalje održavati na istoj razini sigurnosti.
Povijesno gledano, globalna gospodarstva su u doba povijesnih kriza nazadovala, bilo da se radilo o ratovima, ekonomskim krizama ili nekim drugim slučajevima. Međutim, jačanjem uloge gospodarstva u suvremenom društvu, velike tvrtke danas imaju značajnu ulogu u održavanju pozitivne situacije i očuvanju normalnog funkcioniranja kućanstava i velikih sustava. Zato možemo reći da su utemeljene korporativne vrijednosti jedno od sredstava u borbi protiv COVID-19 pandemije. Dali time sami sebi režemo ganu na kojoj sjedimo i uporno ponavljamo da svakako, čim prije, moramo promijeniti ekonomiju u kojoj djelujemo, okolinu u kojoj se krećemo, vrijednosti koje slijedimo, vidjeti ćemo i spoznati tek kasnije.
Kada sam (sada već) prije više od 25 godina u Hrvatskom saboru raspravljao o sudbonosnim prijedlozima, odlukama, problemima, pronalazila su se olakšanja u najbizarnijim odgovorima i poštapalicama. Tek danas moguće je razumjeti zbog čega se na taj način komuniciralo. Takvim praznim riječima, koje se u jeziku rabe bez stvarne potrebe i jedina im je uloga pružiti govorniku koji slobodni trenutak za pronalaženje odgovarajuće riječi ili misli kojom će nastaviti svoj govor, hvatala se pauza, predah, kratki odmor do donošenja konačne odluke.
Govorili smo: bilo je i većih problema pa ih nismo riješili, ili: tko ne umre, preživjet će, pa sve do onoga: stanje je teško, ali nije ozbiljno. Danas bi u tom smislu mogli, vezano uz coronavirus onako, alanfordovski kazati: Da nismo na vrijeme uništili gospodarstvo, sada bismo imali velike gubitke.
No misao na kraju uvijek mora biti usmjerena prema budućnosti. Ukratko, i corone i Stožera i društvene distance sada nam je već navrh glave: “Jedva čekamo da se vratimo na ustaše i partizane i da sve opet bude normalno. Ili?”
Naravno da gornje misli nemaju nikakve sintaktičke ili logičke veze s problemom i da zapravo ne izražavaju nikakvo određeno značenje pa ih moramo smatrati zalihosnim. No nemojmo misliti da smo zbog toga postali neodlučni, da oklijevamo pronaći rješenje.
Suprotno uobičajenim uvjerenjima, racionalnost nije isto što i inteligencija. Predvidljivim neracionalnostima skloni su i manje i više pametni građani, naši sugrađani i, vjerojatno relativno inteligentni, donositelji odluka (neki župani npr. koji svojim ponašanjem svakako uvijek mogu biti primjer svima nama,posebno kad govore i nastupaju na TV-u). Međutim kuda uvrstiti direktora Doma za starije u Splitu, ili ne daj Bože točnosti naše analize, sadašnju nadležnu ministricu (eto što građanski strah i disciplina na kraju donose, iako znamo kako se osoba zove, što radi i govori).
„Vlasnica“ ovog mrežnog dnevnika otvorenog svima i svakome, stručno će mi dozvoliti da se potpuno laički upletem i istaknem da današnje spoznaje iz psihologije, posebno istraživanja iz prosuđivanja i donošenja odluka, ukazuju na neke neracionalnosti koje su u novoj i neizvjesnoj situaciji suočavanja s coronavirusom očekivane i predvidive. (ukoliko sam u krivu, molim ispravak netočnog navoda) Naravno da je područje analize racionalnog ponašanja građana u doba korone i predviđanja svake iracionalnosti građana i donositelja odluka odnosno implikacije koje će te neracionalnosti imati za suočavanje s opasnostima vezanim uz COVID-19, zapravo nemoguća misija (bar za moju mogućnost laičke analize problema).
Međutim ipak dozvoljavam si ustvrditi da je posljednji nastup navodno „nadležne i stručne“ ministrice (tko nam uopće daje pravo da sumnjamo u tako nešto???) NUŽNO potrebno analizirati: njezine izjave vezane uz „slučaj Split“, očito obilno pate od minimuma logičke, (ne i političke) argumentacije: uvažena gospođa u traženju rješenja (i/ili opravdanja) u svom govoru očito nije dovoljno dobro promislila o svim argumentima koji su joj bili dostupni, nije uopće potražila bilo koje dodatne perspektive kako bi obznanila svoju iole argumentiranu odluku i nije uopće tražila razloge zbog kojih bi takvi njezini trenutni zaključci mogli biti krivi (ili točni), pa je na opću žalost smo selektivno birala dokaze kojima će poduprijeti njezinu već donesenu odluku (koji sumnjamo da na žalost uopće nije razumjela, ali nije niti bitno, jer ionako odlučili su drugi). Vjerojatnost uspjeha njezinih prijedloga za cijeli resor (pazite: i ljude u domovima za stare i nemoćne) upravo je nikakva.
Svi na svojim balkonima sve češće za jadno stanje države optužuju političare. I najčešće su u pravu, pa vjerovatno i u ovoj situaciji. Ali, sada mladi (da li samo mladi?) treba da dokažu da su bolji i odgovorniji od njih, da im je zdravlje društva i zajednice (posebno baka, djedova, stričeva i teta u domovima za starije i nemoćne) važnije od vlastitog komfora i tako steknu pravo da kritiziraju sve one koji ne rade dobro u državi. (upravo je nevjerojatno kako se čovjek odjednom nađe u situaciji da predlaže revoluciju, iako se takvoj sili oduvijek protivio, smatrajući svaku silu i nasilje među ljudima uvijek potpuno nepotrebnom ljudskom akcijom).
No da li je Splitu moguće pomoći bez takve akcije?