mirjananNi u nekim boljim vremenima nije nas baš krasila odgovornost. Ni osobna, ni društvena, pa ponekad ni profesionalna. Koliko je samo pogrešnih poteza bilo u politici, ekonomiji, obrazovanju, zdravstvu, sudstvu, a da oni koji su zaslužni za to, nisu snosili nikakve, ili barem ne adekvatne posljedice. Naravno, obilovali smo i grijesima propusta. Mnogo toga što se trebalo učiniti, nije učinjeno.
I takve kakvi jesmo, često neodgovorni i površni, licemjerni i bahati, zadesila je kao grom iz vedra neba, pandemija. Istina nije baš bilo iz vedra neba, oblaci su polako ali sigurno prekrivali nebo, ali mnogi su se naivno nadali da će nas oluja mimoići. Ali nije.
Korona virus je zagospodario cijelim svijetom. I strah se uvukao među ljude, nakon početnog bagateliziranja opasnosti. I mi smo se dosta brzo uozbiljili. Mjere koje je propisao Nacionalni stožer civilne zaštite bile su vrlo restriktivne, ali u skladu s profesionalnom odgovornošću epidemiologa. Dio propisanih mjera odnosio se i još se uvijek odnosi, na svakog pojedinačno. Svatko je odgovoran za vlastito ponašanje kojim može zaštiti ili pak ugroziti ne samo sebe već i zdravlje a možda i život onih s kojima dolazi u kontakt.
Čini mi se da je i dio onih koji su bili neodgovorni dok su si mogli priuštiti takvo ponašanje, ipak došao pameti. Zbog straha ili probuđene odgovornosti, tko zna.
Nacionalni stožer je propisao pravila ponašanja kojima se štiti naše fizičko zdravlje. I u tome je, zajedno s nama, odgovornim građanima, bio uspješan.
Međutim, trebalo bi se prisjetiti da je i naše mentalno zdravlje također važno, a i ono je ugroženo. Svjetska zdravstvena organizacija definira mentalno zdravlje kao „stanje dobrobiti u kojem pojedinac ostvaruje svoje potencijale, može se nositi s normalnim životnim stresovima, može raditi produktivno i plodno te je sposoban(na) pridonositi svojoj zajednici“.
Mnogi se u ovim novim okolnostima dobro snalaze, bave se onim u čemu uživaju, što ih opušta i sretni su što neplanirano imaju dovoljno vremena za te aktivnosti. Ali, mnogi su nezadovoljni, nesretni, prestrašeni, mrzovoljni, anksiozni i iznimno teško podnose izolaciju i brojne restrikcije.
Mnoge udruge i pojedinci uključili su se u pružanje psihološke pomoći onima koji je zatraže. Vjerujem da to dobro funkcionira. Međutim, problem su i bit će i u budućnosti oni koji iz različitih razloga nisu zatražili pomoć, a potrebna im je.
U tom smislu su poseban problem obitelji u kojima tinja ili pak bukti nasilje. Koliko je djece u ovim danima izolacije bilo izloženu mučnim scenama, neizravnom ili izravnom nasilju? Kako se nose s proživljenim traumama? Jesu li učitelji, znanci, susjedi (ako su znali) signalizirali stručnjacima kojim obiteljima bi pomoć bila neophodna. Je li tu možda društvena odgovornost zakazala?
Ministrica Divjak se hvali uspješnom e-nastavom. Međutim, koliko su takvom nastavom uistinu zadovoljni đaci, roditelji i učitelji? Koliko je djece bilo nesretno zbog odvojenosti od svojih učitelja, bez druženja s prijateljima? Koliko se djece osjećalo nesigurno i prestrašeno pred ekranom? Je li im tko pružio adekvatnu pomoć? Jesu li im roditelji bili oslonac ili je i njima zapravo pomoć bila neophodna? Ono što pouzdano znamo je predugo trajanje razdoblja neizvjesnosti za maturante. Hoće li uopće polagati maturu, ako da, kada će se to dogoditi, kojeg dijela gradiva će eventualno biti oslobođeni? Njihova se budućnost krojila bez njihova sudjelovanja u tom procesu. Kvalitetne komunikacije, koliko mi je poznato, nije bilo. Tek je nedavno provedena anketa na gotovo 5000 maturanata koja je pokazala da njih 78.5% smatra da se matura ne bi trebala održati u lipnju. I kome je ta informacija važna? Jer, resorna ministrica je donijela odluku o polaganju mature u lipnju. Je li to odgovorno ponašanje? Tko vodi brigu o mentalnom zdravlju maturanata?
Posebna su priča štićenici domova za starije i nemoćne osobe. Već duže vrijeme žive u izolaciji, ne mogu viđati svoju djecu, unuke, prijatelje… Ne smiju se međusobno družiti unutar Doma, zbog opasnosti od širenja zaraze. Kako ti stari ljudi podnose osamljenost u potpunoj izolaciji? Stradava li i njihovo fizičko zdravlje zbog nezadovoljavanja njihovih osnovnih psiholoških potreba? Je itko njima ponudio psihološku pomoć?
A što je s mentalnim zdravljem svih onih koji su zbog ove pandemije, iz različitih razloga ostali bez posla? Kad dio njih započne raditi, hoće li moći preživjeti od tog rada?
I sve ostale koje nisam spomenula izrijekom, vjerojatno češće ili rjeđe preplavi strah od budućnosti koja se čini vrlo nesigurna, za neke gotovo besperspektivna jer i dalje ne vide nikakvo svijetlo na kraju tunela.
Prije dvadesetak godina dok je heroin harao Splitom, mnogi su roditelji zatvarali oči pred neprimjerenim pa čak i devijantnim ponašanjem svoje djece, neprestano ponavljajući: „Važno je samo da se ne bodu!“
Nemojmo upasti u istu zamku i vjerovati da nam jedina opasnost prijeti od opakog covida 19!
Na zalost, morat ce mo mijenjat uvrijezene parametre zivljenja jer pokornost pred nadmocnim neprijateljem to zahtijeva od svakog pijedinca i drustva kao cjeline. Sto je bilo, bilo je. Dok se ne pronade adekvatan neprijatelj covidu 19, morat ce mo ga maksimalno respektirat. Od svih opasnisti, koje nas vrebaju u zatoceništvu, postoji veca. A to je da neposluhom, nestrpljivoscu, nemarom ili nebrigom vecinski postanemo samo sazetak svojih zivota. Ime, prezime, datum rodjenja i datum odlaska u nadajucu vjecnost. Biti nam.je strpljiv i prilagodljiv novonastaloj situaciji.
Tko prati njemačke medije morao je zapaziti da su posljednji (gotovo službeni) zahtjevi vezani uz pandemiju, zapravo spektakularni. Generalno, njihovo zajedničko traženje smože se sažeti: posebno glede djece mlađe od 10 godina, službeni podaci govore, s jedne strane o maloj mogućnosti zaraze, ali i o potpuno beznačajnom stupnju njihove sadašnje zaraženosti. I upravo zbog toga smatra se da su socijalne i zdravstvene posljedice sadašnjeg zatvaranja (karantene) vrlo značajne.
U cijeloj Njemačkoj su zbog corona-pandemije škole i vrtići bili zatvoreni, tako da se tek sada, nastava i čuvanje djece u vrtićima, postepeno vraćaju u svakodnevnicu. No ovoga puta pod posebnim higijenskim i socijalnim uvjetima ponašanja svakog pojedinca.
Male grupe? Da li su uvjet?
Svojim posljednjim zajedničkim priopćenjem: Njemačko društvo za bolničku higijenu, Njemačko društvo za pedijatrijsku infektologiju, Njemačka akademija za dječju medicinu i medicinu mladih, ali i Savezna strukovna udruga liječnika za djecu i mladež, zauzeli su jedinstveni stav: dječji vrtići i osnovne škole moraju se što prije otvoriti, i to bez bilo kakvih ograničenja.
Pri tom ne moraju se nužno formirati male grupe. Isto tako nije potrebno da djeca drže posebnu razdaljinu od druge djece, niti da nose maske. Mnogo važnije od veličine pojedine grupe je pitanje stalnog održivog napora da pojedina grupa ne dođe u kontakt s drugim osobama. Prema tome bi gotovo cijeli razredi mogli prisustvovati zajedničkoj nastavi, i to sve tako dugo dok se djeca pojedinih razreda, posebno za vrijeme školskih odmora, ne bi sastajala s djecom iz drugih razreda.
Glede spornog pitanja – koliko su djeca uopće zarazna, piše se da mnogobrojna dosadašnja saznanja govore u prilog protiv iznesenog mišljenja da djeca predstavljaju povećani rizik od zaraze. Zaključno u Njemačkoj zauzeto je mišljenje da djeca, za razliku od njihovog sudjelovanja u prijenosu klasične gripe, kod dinamike zaraze Covidom-19 uopće ne predstavljaju posebnu opasnost u dinamici uobičajene zaraze.
Ipak, Nijemci kao Nijemci, istovremeno putem svojih stručnjaka upozoravaju da će tek nove spoznaje tijekom slijedećih tjedana i mjeseci moći sa sigurnošću dovesti do novih vrijednosnih spoznaja sadašnje situacije, što će tek tada biti i možebitni alibi za nove preporuke ponašanja tijekom pandemije.
Situacija je i pravno (zakonski) u Njemačkoj vrlo zanimljiva. Postoje razlike od pokrajine (zemlje) do pokrajine. Do sada su savezne pokrajine uglavnom, pojedinačno slijedile potpuno različitu strategiju ponašanja: težište rastavljeno je na manje grupe i veću udaljenost u dječjim vrtićima i školama. Samo se u Saskoj u posljednje vrijeme pribijegava sve više zahtjevima koje predlažu stručne grupe. Ipak umiješao se, formalno pravno i Upravni sud u Leipzigu, koji je ovih dana odlučio da zbog manjkave mogućnosti održavanja socijalnih kontakta, roditelji ne moraju djecu slati u škole.
Ovdje zanimljivo je usporediti načine kako su pojedine savezne zemlje unutar (Savezne) Republike Njemačke odredile ponašanje svojih državljana tijekom pandemije:
U Baden-Wuertenbergu sve učenice i učenici će od sredine lipnja morati minimalno ostvarivati pravo na povremenu nastavu. Pri tom ostaje na snazi ograničeno uređenje vođenja dječjih vrtića: maksimalno 50 % djece moći će istovremeno pohađati vrtičke tečajeve.
U Bavarskoj već sada pojedina godišta pohađaju ponovno školsku nastavu, dok je planirano da najkasnije nakon svetka Duhova (slobodni dani u Njemačkoj) započne redovna nastava. U dječjim vrtićima i nadalje bi postojao sadašnji, izvanredni sustav pohađanja vrtića.
U Berlinu bi do početka ljeta svako dijete ponovno moralo moći dobiti odgojnu skrbi u čuvanje u vrtićima. Do kraja svibnja će i sve učenice i učenici ponovno pohađati nastavu, ali s ponešto umanjenom satnicom.
U Brandenburgu će nakon 25. svibnja, sve do početka ljetnih praznika, sva djeca moći posjećivati školsku nastavu – u najmanju ruku djelomično. Vrtička djeca od kraja svibnja.
U Bremenu će se u osnovnim školama, postepeno vratiti nastava u cijelosti. U ponekim stručnim školama pojedini razredi već su ponovno u redovnoj nastavi, a novi učenici dolaze od 25. svibnja. Svakako od 1. lipnja sva će školska djeca biti u obavezi pohađati nastavu.
U Hamburgu će od 25. svibnja sve učenice i učenici morati imati minimalno jednom tjedno pravo (mogućnosti) pohađati nastavu. Dječji vrtići obnoviti će svoj rad postepeno.
U Hessenu će dječji vrtići početkom lipnja, ograničeno ali ipak početi svoj normalni rad. Rad u školama normalizirati će se postepeno.
U Mecklenburg-Vorpommernu učenice i učenici već sada, djelomično ponovno pohađaju redovitu nastavu. Od 25. svibnja to će se odnositi i na dječje vrtiće.
Donja Saska odlučila se za nužnu brigu i skrb o djeci, ponovno na sukcesivan način. Povratak i normalan početak rada predviđeni su za 1. kolovoza. Školarke i školarci vraćaju se sve više i više u redovnu nastavu nakon 15. lipnja, sva godišta istovremeno.
U Reinland-Pfalzu školska nastava već je djelom započela, učenice i učenici svakako će do sredine lipnja ponovno pohađati redovnu nastavu. Dječji vrtići će najkasnije tijekom ljetnih praznika ponovno biti otvoreni.
U Saskoj će dječji vrtići i škole biti najkasnije otvoreni do početka ljetnih praznika, pri čemu se očekuje jedan, što je moguće regularniji način odvijanja nastave.
U Saskoj dječji vrtići i osnovne škole mogu već danas održavati ograničenu redovnu nastavu za svu djecu, i to izrijekom, uz uobičajeni broj učenika u grupi (razredu).
U Saska-Anhaltu su do sada svi školski razredi bili u mogućnosti minimalno jedan dan u tjednu prisustvovati nastavi u školi. Sva vrtićka djeca trebala bi od 2. lipnja moći pohađati vrtićke tečajeve.
U Šlesvig-Holsteinu će od 25. svibnja biti organizirana ponovna nastava. I to za 1. do 3. razred osnovne škole kao i 8,9 i 10 razred viših razreda, odnosno gimnazija. Od 1. lipnja u vrtićima morao bi se provoditi ograničeni pogon svakodnevnog pohađanja.
I na kraju u Thueringenu općine mogu samostalno odlučiti, da li će se već sada djeca vratiti u dječje vrtiće, uz određeni ograničeni način ophođenja ili još ne. Ipak najkasnije do 15. lipnja, svaki dječji vrtić mora početi ponovno redovito raditi. U svim školama će najkasnije nakon Duhova (Pedestnice), sve učenice i učenici moći će prisustvovati redovnoj nastavi.
A u Hrvatskoj? Iako različitih regionalnih razmišljanja, čeka se konačna, jedinstvena odluka nadležnog ministarstva. Dali je opravdana jedinstvena odluka za sve županije, tek će se vidjeti.