mirjanan„Došla su druga vremena. djece je sve manje, a pasa sve više. Psi su uglavnom rasni, a djeca su naša, domaća i divlja.“
Bi li nam svima život bio jednostavniji i komotniji kad se ne bismo morali brinuti o djeci? Gdje su, što rade, s kim se druže, što gledaju na ekranima mobitela i računala, kojim društvenim mrežama plove…?
Da, uistinu bilo bi lagodnije živjeti bez tih misli. Opušteno i smireno. Pošteno govoreći i približavamo se tome. Jer, uistinu djece ima sve manje, natalitet nam je katastrofalan, postajemo izrazito stara populacija. Ali dok su djeca (ma koliko ih malo bilo) ipak među nama, moramo se zapitati kako se snalazimo u ulogama roditelja, učitelja, trenera, vjeroučitelja…? Brojni primjeri ukazuju da nam posao baš ne ide najbolje.
Čitali smo neki dan kako je dvanaestogodišnja djevojčica jurila Zagrebom brzinom od 120 km na sat u maminom Mercedesu!?
Prije nekoliko dana dvije maloljetnice napale su kondukterku u tramvaju u Zagrebu! Ima toga još u izobilju od čega nam se diže kosa na glavi. Je li to moguće? Nažalost, i u školama se događa da đaci verbalno i fizički napadaju svoje učitelje. Odgaja li itko tu djecu? Uči li ih itko što je dobro i poželjno društveno ponašanje, a što u tu kategoriju nikako ne pripada? Osjećaju li djeca na svojim leđima posljedice svojih loših i neprimjerenih postupaka?
Snimke djevojčica od desetak godina koje u grupama ulaze u dućane sa skupom kozmetikom pa otvaraju pakiranja sa šminkom, kradu testere, gnjave prodavačice i šminkaju se po dućanima skupile su milijune pregleda na društvenim mrežama i izazvale veliku raspravu korisnika.
Uvijek kada se suočim s doista opakim ponašanjem mlade osobe, pitam se, koliko smo mi odrasli kao roditelji, kao odgojitelji u najširem smislu te riječi doprinijeli njihovom ponašanju? Što dobro ta djeca mogu naučiti promatrajući mnoge odrasle osobe, u obitelji, u školi, na ulici, na javnim mjestima, na različitim ekranima?
Jure li i odrasli gradom nedopuštenom brzinom? Koliko često se ne zaustavljaju na semaforu dok svijetli crveno? Koliko se često ne zaustavljaju pred pješačkim prijelazom? Bivaju li adekvatno kažnjeni za svoje prekršaje?
Ako predugo čekamo na različite liječničke preglede, a to se vrlo često događa govori li nam to da odrasli ne znaju kvalitetno organizirati svoj posao ili ga ne rade savjesno? Ako predugo čekamo na okončanje sudskih postupaka, a i to se prečesto događa, značili i to da netko svoj posao ne radi kako treba? Ostaje li sve samo na pitanjima ili nerad, nesposobnost i nesavjesnost povlače za sobom i neke posljedice?
Ako postoji velika razlika između ocjena koje učenici dobivaju u školi i njihovog uspjeha na maturi, što to govori? Gdje su sve problemi? Zanimaju li ikoga uzroci tog raskoraka? Što bi odrasli trebali iščitati iz tih poruka? Koliko mi je poznato, već godinama baš ništa.
Brine li roditelje i učitelje činjenica da im danas odgojnu ulogu sve češće preotima TikTok ili neka druga platforma? Istraživanje londonskog Instituta za strateški dijalog pokazalo je TikTok, uz bivši Twitter postala „jedna od popularnijih platformi za promicanje rasizma, neonacizma, mizoginije, antisemitizma i islamofobije.“ Od 1030 video-zapisa koje su istraživači analizirali, njih 246 iskazivalo je podršku ekstremističkim i terorističkim organizacijama, uključujući veličanje Hitlera i ISIL-a. Najgledaniji video, s preko dva milijuna pregleda, promovirao je mržnju prema Azijatima u vrijeme izbijanja Covida-19. Među deset najgledanijih videa nalaze se sadržaji kojima se ismijava žrtve i/ili negira holokaust i genocid počinjen u Srebrenici.
Smijemo li samo slijegati ramenima i govoriti kako smo bespomoćni, jer eto takva su vremena! Vremena su teška, nije se lako snaći ni kao roditelj, ni kao učitelj. Ali zašto bi trebalo biti lako? Ima li načina da ojačamo obrambene snage mladih, da podignemo njihov imunitet kako bi se uspješnije othrvali razno raznim opasnim „virusima“ kojih ima u izobilju? Naravno da ima! Svaka odrasla osoba mora shvatiti da se druge može mijenjati, jedino mijenjajući sebe. Kako reče Huxley: „Samo je jedan kutak svemira koji sigurno možete promijeniti, a to ste vi sami.“
A kad se mi odrasli promijenimo na bolje, svijet će i za djecu biti uistinu lijepo mjesto za život!
Još jedan blog drage i poštovane prof. Mirjane Nazor koji te ostavlja bez zraka!. Sve je dotaknuto o onome što večina nas odraslih vidi, osjeća,
brine, straši a da se ne radi ništa po tome.
Slažem se u potpunosti, moramo mijenjati sebe, jer ne dajemo nikakve dobre primjere, ali isto tako imam osjećaj da nema puno onih koji su na to spremni. Ujedno, ako se ja, ti ,onaj i ona promijenimo , a večina nije ni svjesna u kojem pravcu idemo i kako činimo zlo našoj djeci, čime to?
Ujedno je veliko pitanje iz kojeg smjera bi to mijenjanje SVEGA, trebalo krenuti? Ali da je dobro nije, u tome se svi slažemo, nažalost !!!! .