mirjananPonadala sam se da je pandemija uistinu doprinijela tome da se konačno shvati koliko je važno mentalno zdravlje. Svih nas, pogotovo djece i mladih. Ali, čini se da je to bilo samo ludom radovanje. Provedena su se istraživanja o utjecaju pandemija na mentalno zdravlje, zaključci su poznati, ali pomaka u realitetu gotovo i nema. Sve se uglavnom svodi na trebalo bi, neophodno je i sl. ali ne poduzima se gotovo ništa
Tragedija u Beogradu nas je na mračan i krvav način podsjetila u kakvom svijetu živimo. Nasilja ima svugdje oko nas, nasiljem se često dolazi do željenih ciljeva, nasilje se ne sankcionira na adekvatan način, a oružje je očito vrlo lako odstupno. Čak i djeci. Djecu i mlade često učimo da na uvredu, nepravdu, poraz reagiraju agresivno, da na udarac odvrate istom mjerom. Ako se ne osvetiš, kukavica si! Razumjeti drugoga, oprostiti mu, pomoći mu ako mu je teško, suosjećati s njim, to je, bojim se nedovoljno prisutno u našoj odgojnoj praksi. Jer kako pjeva Giboni: „…moglo bi bit’ da je lakše umrit’ nego judima reć’ oprosti.“
Švicarska je zemlja u kojoj 8.3 milijuna stanovnika posjeduje oko 2 milijuna komada oružja u privatnom vlasništvu. No, u njih nije zabilježena niti jedna masovna pucnjava od 2001. godine. Ukupna stopa ubojstava je blizu nule. Jer postoje zakoni koji se poštuju i koji sprječavaju da do oružja dođu oni koji predstavljaju potencijalnu opasnost, za sebe i za druge. Uz to, pročitala sam da se u njihovim školama djecu od najranije dobi uči toleranciji, stvaranju i prihvaćanju kompromisa, dogovaranju… Mi za takve aktivnosti uglavnom nemamo vremena, a čini se, ni ne shvaćamo važnost takvog postupanja. Nama su najvažnije ocjene, ne čak ni znanje, nego samo i jedino ocjene. A to ima vrlo negativne posljedice ne samo za djecu, nego i za njihove roditelje kao i za učitelje koji su zbog nezadovoljstva roditelja često izloženi pritiscima, vrijeđanju, pa i napadima. I pri tome svi zaboravljaju na djecu, kako se ona osjećaju, što ih uistinu ispunja zadovoljstvom i usrećuje, što ih čini nesretnima i nezadovoljnima, što ih ljuti i vrijeđa… neovisno o tome kakve su im ocjene.
Mnogo je toga rečeno ovih dana, ali rijetko su se spominjali psiholozi koji su očito neophodni u školama. Ali ne da bi se bavili administrativnim poslovima, ne da bi istovremeno radili na nekoliko škola zbog besmislenih normativa, nego da bi svoje stručno znanje uistinu koristili na dobrobit učenika i učitelja.
„Ministarstvo potiče škole i na organizaciju edukacija o nenasilju za učenike i roditelje te da se pojačaju sportske, likovne i glazbene aktivnosti potiču druženje, kao i kvalitetno i kreativno provođenje vremena u opuštenoj, prijateljskoj i uključujućoj atmosferi. Pritom je, važno poticati na sudjelovanje one učenike koji inače u takvim aktivnostima ne sudjeluju“ poručio je ministar Fuchs. Zar škole i do sada nisu bile usmjerene na promoviranje nenasilja i organiziranje izvannastavnih aktivnosti? Ili ministar ništa ne zna o funkcioniranju škola ili su naše škole uistinu potpuno zaboravile da su i odgojne institucije, pa ih eto ministar mora na to podsjećati!
„Svaka škola treba postaviti natpise na vidljivim mjestima i na ulazu u škole s porukama o zabrani svih oblika nasilja“ poručio je također ministar. Kad bi barem natpisi bili tako moćni, kako to ministar zamišlja, brzo bismo mnoge probleme u našem društvu riješili! Možda bismo lopovluk i mnoge druge negativnosti kojih u ovoj državi ima u izobilju, mogli pokušati riješiti ovim mudrim ministrovim prijedlogom. Postavimo posvuda natpise: „Zabranjeno krasti! Nedopušten klijentizam! Zabranjeno odugovlačenje sudskih postupaka! Zabranjeno zlostavljanje žena ( i muškaraca) i djece! Zabranjena uzurpacija pomorskog dobra!“
Ako bude dovoljno natpisa i budu li napisani dovoljno velikim slovima da ih svi mogu pročitati, odjednom ćemo se naći u sasvim drukčijem svijetu a da nismo uložili praktički nikakav napor da bi se promjene dogodile.
Tako mogu misliti i o tome sanjati jedino političari!