MEDALJE ZA PROPUSTE I LOŠE ODLUKE

Budući da volimo proslavljati medalje, a europska i svjetska prvenstva, kao i olimpijade nisu svake godine, ne bi bilo loše da organiziramo i slavalja za najgore ili najlošije odluke, poteze, propuste. Tu je konkurencija žestoka, i ne može se dogoditi da prođe duže vremensko razdoblje a da se kandidati za medalju ne pojave. 

Samo nekoliko primjera za ilustraciju ovoga o čemu govorim.

„Istina je, pred gašenjem smo. Morat ćemo prodati konje i prekinuti program”, izjavila je Valentina Kavur, voditeljica programa terapijskog jahanja za djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom. Ona govori u ime udruge Osmijeh  iz Peteranca, jedine i, čini se zadnje takve u Koprivničko-križevačkoj županiji. Nažalost, Udruga nakon  desetogodišnjeg rada, najvjerojatnije  neće uspjeti osigurati sredstva za daljnje funkcioniranje. Voditeljica ističe da bi optimalno rješenje problema bilo uvrštavanje terapijskog jahanja  u sustav javnog zdravstva po uzoru na razvijenije države Europske unije. Međutim, mjerodavni se već godinama je izjašnjavaju. „Tražimo minimum: pravo djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom na kontinuiranu, dostupnu i sustavno priznatu rehabilitaciju“ poručuje voditeljica Kavur.

Naravno da dodjela ovih odličja ne može proći bez primjera iz domene socijalne skrbi. Neisplaćeni inkluzivni dodatak je svakako kandidat za medalju. Ali i onaj koji se isplaćuje stvara toliko formalnih i besmislenih problema korisnicima, da također ulazi u uži izbor!

„Djeca koja su zajedno izgubila dom i obitelj nisu dva odvojena otoka – oni su jedan otok, jedina stabilna točka jedno drugome, a sustav koji se na papiru poziva na „najbolji interes djeteta“, u praksi je prekinuo jedinu sigurnu vezu koja im je ostala“ istaknuo je  Ante Kujundžić, saborski zastupnik. Naime, događa se da braća i sestre bez roditeljske skrbi budu smještena u različite ustanove. Jedan primjer govori o udaljenosti od 400 km. Ali, mjerodavni smatraju da problema nema, jer djeca mogu komunicirati putem telefona!  Bilo bi dobro da netko od odgovornih bude primoran tijekom dužeg vremenskog razdoblja komunicirati samo telefonom s vlastitim djetetom ili suprugom. Nema zagrljaja, nema poljubaca, nema zajedničke igre, nema zajedničkih izlazaka… Odrasloj bi osobi, ako je normalna, to bilo vrlo teško podnijeti. Ali djetetu, koje osim brata ili sestre nema nikog svog na ovom svijetu, onemogućiti fizički blizinu s bratom ili sestrom, susrete svesti na telefonski razgovor, uistinu je krajnje okrutno i bezdušno. I po mentalno zdravlje opasno.

Imamo mi i bisera vrijednih zlatne medalje i u znanosti.

Teorijski fizičar prof. dr. sc. Goran Senjanović, jedan od najuglednijih hrvatskih znanstvenika u svijetu. Na prijedlog rektora Ljutića, trebao je napustiti München i u Splitu započeti formiranje istraživačke grupe i osnivanje Centra za teorijsku fiziku koji bi grad i Hrvatsku pozicionirao na svjetsku znanstvenu kartu. U studenom 2024. godine Senat Sveučilišta donio je odluku o potpori djelovanju Senjanovića kroz tzv. chair poziciju, a nekoliko mjeseci kasnije i odluku o stvaranju Međunarodnog centra za teorijsku fiziku. „Chair pozicija je fantastičan koncept koji kod nas praktički ne postoji. Njime se vrlo brzo može stvoriti relevantno istraživanje dovođenjem jedne svjetske osobe”. Unatoč međunarodnoj podršci i pismima preporuke uglednih znanstvenika, među kojima se posebno ističe pismo preporuke Sheldona Glashowa, nobelovca i jednog od utemeljitelja standardnog modela čestica, suradnja sa Sveučilištem krenula je u blago rečeno,  neželjenom smjeru.  “Nudi mi se pozicija da umjesto chaira budem savjetnik rektora. Drugim riječima, umjesto da stvaramo nešto veliko, da ne radim ništa”, istaknuo je profesor Senjanović, razočaran i tužan.

Sveučilište u Splitu je  izjavilo da su Senjanoviću ponudili ugovor u skladu s važećim propisima i financijskim mogućnostima! „Neki ljudi mi kažu da je bilo ludo što sam povjerovao, ali to je bilo toliko službeno najavljeno”, navodi profesor Senjanović i ističe: “Kad ispričate priču poput moje, ljudi vam kažu: ‘Ajme, to je Hrvatska!’ Smatram da nema ništa strašnije od te rezignacije”.

Ovo je nesporno za zlatnu medalju! Možda su to neki i proslavili?!