INTERVENCIJE STIŽU KASNO ILI NIKADA

Nedavno smo čitali o djevojčici po koju nitko nije došao u vrtić i koja je smještena u  Centar Slava Raškaj, ali tek nakon što je  psihologica Velerija Kanđera, na Facebooku zavapila za pomoć. Naivno sam pomislila i vjerojatno još mnogi, kako je to usamljen slučaj. Međutim, socijalni radnici kažu da se takva situacija, nažalost događa gotovo svakodnevno, a događalo se i prije. A čini se i u skoroj budućnosti neće biti puno bolje

Zavod za socijalni rad ističe kako u Hrvatskoj općenito postoji problem nedovoljnog kapaciteta za institucionalnu skrb. S jedne strane je to dobro jer se pokušava što više djece pa i odraslih smjestiti na adekvatan način, izvan institucija. Kada su u pitanju djeca, onda je alternativa instituciji, smještaj u udomiteljsku obitelj. Nažalost, udomiteljskih obitelji je premalo.    

Kada se govori o broju djece koja trebaju izvan obiteljsku skrb „činjenica je da nema prave analize stanja, nema onoga tko bi trebao upravljati sustavom da bi došlo do promjena koje se trebaju dogoditi unutar njega.“ To je komentar jedne socijalne radnice koja dodaje: “Nema relevantnih podataka o tome kakvo je stanje na terenu i onda se događaju paušalna, ishitrena rješenja koja nisu dugoročna za dobrobit korisnika”. Nažalost, događa se i da dijete za koje je donesena odluka o izdvajanju iz obitelji, ostaje u njoj do završetka postupka. A to može potrajati. Naravno da to nije dobro, ali ipak se događa.

.Ministar socijalne politike Marin Piletić nakon slučaja sa spomenutom šestogodišnjom djevojčicom na pitanje koliko djece čeka smještaj u dom, odgovorio je da trenutno nemaju taj podatak!!! Ali, tvrdi da rješavaju sve žurne slučajeve.

U ovom kontekstu ne mogu ne sjetiti se, neki dan osuđenog Filipa Zavadlava. On i njegov mlađi brat bili su kao djeca neko vrijeme u domu Maestral, a onda su nečijom očito vrlo profesionalnom odlukom vraćeni u obitelj. Točnije, u okruženje koje se formalno zvalo obitelj, ali to nije bilo po bitnim odrednicama te zajednice. Je li ta loša odluka usmjerila Filipa na put bez povratka, na razbojstvo i  40 godišnju robiju? Ovaj je slučaj drastičan, svi znamo za njega, ali pitanje je koliko je djece, zato što nisu na vrijeme ili nikada udaljena iz neadekvatnih obiteljskih okolnosti, krenula u neželjenom smjeru? Ponekad uistinu zato što nije bilo mjesta u domovima, nije bilo udomitelja… ali očito i ponekad jer su procjene stručnjaka bile loše. Nije li i mala Nikol glavom platila pogrešnu procjenu na temelju koje je vraćena u obitelj, a oduzeta od udomitelja uz koje je bila sretna i sigurna.

Loše procjene kao i zakašnjele mogu uistinu biti kobne. Kao da nadležno Ministarstvo ne shvaća važnost i ogromnu odgovornost koju snosi ako ne rukovodi sustavom na adekvatan način. To svakako uključuje i dovoljan broj kompetentnih zaposlenika i naravno dovoljno institucija za provođenje skrbi nad djecom bez odgovarajuće roditeljske skrbi.  A nedostaje jednog i drugog.

Nekoliko se puta javno govorilo o zlostavljanju studenata na fakultetima u Hrvatskoj. Svjež je slučaj Akademije dramskih umjetnosti iz Zagreba. Veći broj studenata i studentica se žalio za zlostavljanje i seksualno uznemiravanje koje je čini se duže vrijeme provodio profesor Ozren Prohić. Zbog tih pritužbi bio je suspendiran na dvije godine i sada se trebao opet vratiti na posao. „Sve snimke, izjave studenata i studentica, sadašnjih i bivših nisu bile dovoljne za otkaz pa se postavlja pitanje što bi točno profesor na ADU trebao učiniti da ga ne udalje s nastave, nego s fakulteta“ pitaju se mnogi studenti. Uistinu, zar je doista potrebno da se dogodi nešto više od navedenog, da bi mjerodavni shvatili ozbiljnost situacije i prestali izlagati studente/studentice psihičkom zlostavljanju, a možda i seksualnom?

Preveniranje ozbiljnih prekršaja, zlostavljanja, možda i krivičnih djela mjerodavne osobe u institucijama društva često propuštaju, neovisno o segmentu koji promatramo. Očito nisu dovoljno osjetljivi na prve signale upozorenja, nadajući se vjerojatno da će se problemi riješiti sami od sebe, ili će netko drugi uskočiti i podmetnuti leđa. Tek kada teška artiljerija stupi na scenu, bude se iz sna i tada su prisiljeni djelovati. Za mnoge, nažalost, puno prekasno.