mirjananPokazalo se da mlade generacije uglavnom ne znaju da 8. ožujka slavimo Međunarodni dan žena, slavimo povijesnu borbu koje su žene stoljećima vodile da bi uživale jednaka prava kao i muškarci. Borba traje dugi niz godina i pomaci postoje, to treba priznati. Ali posla još ima! Doživjet ćemo, nadam se, da se redovito, a ne samo jednom godišnje suprugama, partnericama, djevojkama, majkama, prijateljicama, zaposlenicama iskazuje poštovanje i prihvaćanje u svim poslovima koje one žele i znaju obnašati.
Primjedbe vezane za neravnopravnost spolova redovito su upućene predstavnicima muškog spola, odnosno institucijama društva koje često nemaju isti odnos prema ženama i muškarcima. Već i vrapci na krovu znaju da su za iste poslove žene redovito slabije plaćene od muškaraca. Ali, mene muči nešto drugo.
Mislim da bi bilo važno djelovati i među ženama. Jer, svakako ima žena ( koliko, ne znam) koje ne misle da su bilo koja ženska prava ugrožena. One se dobro osjećaju u okolnostima u kojima se nalaze i ne bi ništa mijenjale. Ne zanima ih pozicioniranje na izbornim listama, ne zanima ih napredovanje u hijerarhiji na radnom mjestu (iako su za to sposobne), uvjerene su da nikada nisu bile zlostavljane, čak što više, muškarci ( na poslu i izvan njega) ih cijene i poštuju… U toj populaciji vjerojatno ima žena koje ne žele priznati da stvari i nisu posložene kako bi trebalo, ali radije o tome ne govore. Iz različitih pobuda.
Mijenjati nečije stavove u tridesetim ili četrdesetim godinama ili još kasnije, nije nimalo lako. Zbog toga bi trebalo od najranijih dana, od predškolskog uzrasta započeti s kvalitetnim odgojem djece. Oba spola, naravno. Za to bi trebali biti odgovorni svi. Dok su djeca mala treba ih učiti empatiji, međusobnom poštivanju, altruizmu, pomaganju, prihvaćanju različitih različitosti… Treba im dopustiti i poticati ih da prožive svoje djetinjstvo kao djeca, u igri, u zajedničkom druženju i prijateljevanju, zajedničkim svađama i mirenju, a ne da prerano na svoje oči stave naočale pune predrasuda i površnosti kojima smo mi odrasli u većoj ili manjoj mjeri opterećeni.
Zašto djevojčice dok još nisu ni ušle u pubertet opterećivati važnošću vanjskog izgleda, ali ne u smislu urednosti, nego isticanja i dominiranja nad drugima odjećom, frizurom, lakiranim noktima, naušnicama, stavljanjem kreme na lice… Tu iznimno važnu ulogu imaju roditelji (najčešće majke), ali i odgajateljice u predškolskim ustanovama, odnosno kasnije učiteljice u školama. Kada bi ta ženska linija djelovala unisono, dijelila iste stavove o važnosti ljudskih vrijednosti, poticala djecu (mušku i žensku) da razvijaju svoje sposobnosti uživajući u bavljenju onim aktivnostima koje vole, u kojima se dobro osjećaju, tjelesnim i intelektualnim, bez opterećivanja da moraju biti najbolji, djeca bi se razvijala u psihofizički zdrave osobe. Bilo bi iznimno važno da se svi odrasli slože da djeca predškolske dobi ne smiju svoje vrijeme provoditi uz mobitel. On bi samo u posebnim prilikama trebao doći u njihove ruke.
Danas je već vidljiv loš utjecaj čestog korištenja mobitela na govorni razvoj djece, ali i na socijalno emocionalnu kompetentnost. To vrlo jasno dolazi do izražaja pri upisu u prvi razred, odnosno odgodom upisa koja se javlja sve češće.
Budemo li djecu odgajali na kvalitetniji način nego do sada, u obitelji, u predškolskim ustanovama i u školama promjene će se pokazati. Bilo bi neophodno potaknuti očeve na korištenje očinskog dopusta pri rođenju djeteta! Potrebno je znatno više pomagati roditeljima kada ih obuzmu dileme i sumnje što je dobro, a što nije, kako izaći na kraj s obiljem izazova koje donose nove tehnologije i brojni pomodni trendovi. Potrebno je odgojiti djecu koja će htjeti i znati razmišljati i donositi odluke o svojim postupcima, ne samo slijepo slijediti brojne tik-tok recepte. Naravno i u tim porukama ima dobrih, čak izvrsnih stvari, ali treba naučiti razlikovati dobro i korisno od štetnog i čak ugrožavajućeg sadržaja. Ma koliko roditeljima bilo teško, oni su odgovorni za svoju maloljetnu djecu. Najlakše je reći, takva su vremena, tu se ništa ne može. Ali one žene koje su započele borbu za ravnopravnost nisu slijegale ramenima i rekle tu se ništa ne može, to su takva vremena!
Nije lako biti roditelj danas, nije lako biti dijete danas. Ali to nije opravdanje da se odgoj prepušta stihiji. Treba biti vjetar, a ne list!
Od malena je važno da djevojčice i dječaci shvate smisao ravnopravnosti. Na to će djelomično zaboraviti kada hormoni proključaju, ali oni će se smiriti i trebat će znati živjeti u vremenu koje slijedi nakon toga. Poštujući jedni druge, prihvaćajući razlike koje sigurno postoje kao ljepotu i izazov, priliku za bolje upoznavanje i međusobno prilagođavanje, a ne kao povod za nasilje, dominaciju i diskriminaciju.