Dobro se prisjetiti grčkog mita o kralju Midi, koji je poželio da se sve što dotakne pretvori u zlato. Kad se želja počela ostvarivati, shvatio je ali prekasno, da više nema što jesti, ali i da je njegova kći koju je želio zagrliti postala hladan zlatni kip.
„Na fakultetima i u školama uče nas da se zalažemo za sebe, da su mladi budućnost, da trebamo biti aktivni – upravo zato koristimo fakultete i škole kao obrazovne ustanove za iznošenje naših problema. Ovo nije napad na profesore ili nastavu… Upravo zato što nas uče da koristimo kritičko mišljenje, potiču na traženje rješenja, aktivno sudjelovanje i samostalnost – sada to i činimo!“ poručili su mladi koji su odlučili 20. studenog bojkotirati nastavu u srednjim školama i na fakultetima.
Toliko smo puta slušali kako su mladi nezainteresirani za politiku jer žive u nekom svom svijetu, često virtualnom. O kad bi se barem probudili i zainteresirali za svakodnevne životne probleme! I kako kaže spomenuta izreka, pazi što želiš, jer se ponekad želje i ostvare. Mladi su shvatili, barem se meni tako čini, da politika nije samo gubljenje vremena u gradskim, županijskim i državnim institucijama i često samo isprazno politiziranje, nego su otkrili njezinu izvornu funkciju, a to je briga za opće dobro!
Inicijativa Štrajk mladih Hrvatska, koja se pridružila međunarodnom pokretu International Youth Strike, pozvala je srednjoškolce i studente na cjelodnevni bojkot nastave. Akcija je dio međunarodnog prosvjeda kojim mladi traže priuštivo stanovanje, niže troškove života, bolje javno zdravstvo, zaustavljanje militarizacije i zaštitu okoliša. Ističu da štrajk nije samo borba mladih samo za mlade, nego za bolju budućnost u Hrvatskoj, za sve njezine građane. Dio mladih, (vrlo skroman broj) je izašao na ulice, dio njih je vjerojatno svjestan problema, ali nije se usudio bojkotirati nastavu. A dio sigurno nije zainteresiran za ovu problematiku. Ali i slab odaziv mladih uzbudio je duhove, uznemirio neke političare, čak uskrsnuo odavno preminule komuniste!?
Čini mi se da bismo trebali biti sretni što su mladi ljudi (barem dio njih) u ovoj zemlji shvatili da moraju ukazivati na probleme a ne šuteći prihvaćati situaciju koja očito nije baš optimistična za njih.
Postavilo se naravno pitanje smiju li đaci, mnogi od njih su maloljetnici, izostati s nastave kako bi na ulici ukazali na neke uistinu životne probleme koji možda trenutno njih ne pogađaju, ali ih čekaju u skoroj budućnosti.
Poznato je da srednjoškolci imaju jako mnogo izostanaka s nastave, često samo formalno opravdanih. Jer, ponekad ih se čak potiče da izostaju kako bi se bolje pripremili za odgovaranje nekog predmeta i tada roditelji spremo lažu za svoje dijete. Jer ocjene su bitne! Ali bitno je i razmišljati o budućnosti.
Je li štrajk jedini mogući način djelovanja? Sigurno nije. Ali pitanje je kada su to političari pozvali učenike i studente na tribine, konferencije, radionice u kojima se ozbiljno i stručno razgovaralo i uistinu slušalo što tišti mlade, koje su njihove želje, očekivanja, što im smeta… Samo ponekad pred izbore, poneko od političara se sjeti da postoje i mladi u ovoj zemlji. Ali taj interes obično traje kratko! Organiziraju li škole u svom prostoru razgovore s učenicima o problemima koji ih muče, pomažu li im u rješavanju onoga što se riješiti može, potiču li ih na razmišljanje o budućnosti? Ili je najvažnije koliko će škola u konačnici imati odlikaša?
Mladima je mjesto u školi, a ne na ulici. Ali i njihovim učiteljima i profesorima je također mjesto u školi. Pa ponekad jedino štrajkom i izlaskom na ulicu uspijevaju ostvariti neke svoje ciljeve. I roditelji, i učitelji, i profesori, i političari morali bi se zapitati jesu li ikada uistinu razgovarali sa svojom djecom, učenicima, studentima, glasačima? Žele li zaista čuti njihove poruke i prijedloge, otkriti njihove sumnje i strahove te pomoći koliko i kako mogu. A ne reagirati tek onda kad se požar razbukta i nezaustavljivo guta sve pred sobom.
Nažalost, tek je smrt mladog Kristijana Josipa Periše upalila jedan alarm. Problema je bilo i prije, ne samo u klinici „Sveti Ivan“, nego i u drugim institucijama gdje se pruža pomoć kada je ugroženo mentalno zdravlje, ali ništa se nije poduzimalo. Sada vjerojatno hoće!
Umjesto sotoniziranja mladih pokušajmo njihovu akciju shvatiti kao ukazanje na probleme iz različitih domena koje treba rješavati u začetku a ne čekati eskalacije, koje ponekad izmaknu kontroli i završe tragično.