mirjananO Torcidi znam malo, a još manje o njezinim vođama, pogotovo ovim novim. Ali Torcida je očito doživjela veliku transformaciju. Ovih dana čitam da osobe koje vode i predvode Torcidu, nisu baš svi pozitivna lica. Mediji ističu da su jedanaestorica od prvih četrnaest osumnjičenih ovjenčana prijavama za 94 kaznena djela i 273 prekršaja. Ima tu, kako navode, droge, nasilja, oružja. Ali to me manje zabrinjava. Čini mi se da to više govori o našem sudstvu, manje o policiji, a najmanje o izgrednicima. Oni koriste činjenicu da prekršaji i neredi često ostaju neadekvatno kažnjeni, a neki i neprocesuirani. Divljaj, sij mržnju, dok možeš!
Ono što ipak užasava je pogled na mlade, gotovo djecu koja ih slijede u povorci koja nas je zgrozila svojim porukama. Zar doista ta djeca, ti mladi ljudi ne shvaćaju što i koga slijede? Je li to za njih samo jedna od razbibriga? Vjeruju li da tako iskazuju veću odanost svom klubu kojeg navodno vole? Jesu li vođe Torcide njihovi idoli, osobe koje oni žele u mnogočemu slijediti? Njih dvadesetak, možda i više bit će kažnjeni, ali što je s „našom djecom“? Tko je odgovoran ako su vođe Torcide, uistinu jedini idoli koje vide u svojoj okolini? Bojim se da nijedna odrasla osoba koja u različitim ulogama dolazi u kontakt s djecom i mladima u Splitu, ali i bilo gdje drugdje ne može i ne smije samo okrenuti glavu i oprati ruke čiste savjesti, kao da se sve ovo njih ne tiče.
Često čitamo o rezultatima različitih istraživanja o mentalnom zdravlju mladih i saznajemo koliko ih ima depresivnih, anksioznih, sklonih suicidu… To su dijagnoze, ali što je terapija? Ne mislim samo na medicinsku ili psihološku terapijsku pomoć. Mislim na opće društvenu terapiju. I tu se po ne znam koji puta pozivam na važnost prevencije.
Koliko često u obiteljima, u školi, u sportskim klubovima, glazbenim školama… djeca i mladi slušaju o ljudima koji uistinu zaslužuju biti nekome idoli ili ideali? Među mladim ljudima, (a da sada ne spominjemo starije), ima u različitim područjima mnogo onih o kojima bi bilo potrebno češće javno govoriti kako bismo svi i mladi i stari čuli koliko vrijednih, iznimno uspješnih, plemenitih, izvrsnih mladih živi i djeluje među nama, a koji su radom i ulaganjem vremena i energije, pošteno i odgovorno postigli sjajne rezultate? Glazbenici, znanstvenici, sportaši, volonteri… brojna su područja u kojima se događa mnogo toga što je vrijedno, važno, što vraća optimizam, motivira druge…
Djeci od vrtićke dobi treba pružiti mogućnost da razvijaju svoje sposobnosti, svoje talente, svoje interese. Nužno je razvijati i održavati dječju znatiželju jer će mnogi tek tako otkriti što ih uistinu zanima, neovisno o željama roditelja. Nužno im je osigurati da se u školi osjećaju sigurno, da se tu potiče podizanje samopouzdanja, da ih se uči i potiče na altruizam, toleranciju, međusobno poštivanje i prihvaćanje različitih različitosti. A djelujemo li mi tako?!
Nisu sva djeca zainteresirana za robotiku. Nemaju sva djeca interesa za sport, čak i kada imaju adekvatne sposobnosti. Ali interes možda imaju neki koji nemaju naročite sposobnosti, koja uvjetno rečeno nisu perspektivna u cilju postizanja odličnih rezultata. Isto vrijedi za glazbu, recitiranje, glumu, slikanje… Treba li im onemogućiti da sudjeluju u nečem što vole iako su im sposobnosti za tu aktivnost ispodprosječne?
Sjećam se primjera jednog dječaka koji je silno želio pjevati u školskom zboru, ali na temelju glazbenih sposobnosti tu mu baš nije bilo mjesto. Međutim, mudra nastavnica mu je dozvolila da dolazi na probe i da ide na nastupe, samo ga je zamolila da pjeva malo tiše kako bi se i drugu djecu čulo. Dječak je bio sretan i ponosan, ali nakon nekog vremena je otkrio drugi interes i krenuo drugim putem. Ali da je njegovoj nastavnici važnije bilo imati sve savršene pjevače, nego sretno i zadovoljno dijete, cijela je priča mogla imati manje lijep kraj. Mnoge slične priče, nažalost imaju neželjen završetak.
Jasno je da nije moguće uvijek podržavati interes djeteta kada su sposobnosti neadekvatne, ali tada je vrlo važno kako i što mu ponuditi u zamjenu da se ne bi osjećalo manje vrijedno, beskorisno, odbačeno. Jer svako dijete nešto može raditi dobro. Neka će djeca to otkriti sama, a nekima će trebati malo pomoći. U protivnom, slijedit će ono za što nisu potrebne ni sposobnosti, ni trud, ni upornost, ni strpljivost. A ipak će biti na naslovnicama različitih medija. Pitanje je kamo će ih to u budućnosti odvesti?
Naravno još jedan članak koji se itekako uklapa u naše živote, ali se postavlja pitanje do koga će doći, tko će ga pročitati i koga će taknuti da se nešto pokrene u smjeru zaštite naše djece ??????
Nedavno sam bila počašćena da prof .Mirjana Nazor prihvati promovirati moju knjigu KAP KRVI TISUĆU OSMIJEHA u Supetru i velika hvala na tome.
Sve skupa je bilo sjajno ali Supetrani najviše pričaju o izlaganju cijenjene profesorice a komentari su nevjerojatno pozitivni.
Svi me pitaju da li je moguće da profesorica dođe u Supetar održati jedno predavanje upravo na temu odgoja i budućnosti naše djece.
Nadam se da će se to i ostvariti ali sada sam okupirana željom da se ovi članci objavljuju na nekom mediju koji će biti dostupan ili serviran svima.
Naravno da uvijek preporučujem da otvore i čitaju blog, ali ja bih željela da te teme budu iskorištene u većem krugu ljudi.
Kako??????
Da li ima netko ideju od svih poštovaoca i čitalaca ovih vrijednih članaka,
da se to i dogodi, ostvari ?
Svima veliki pozdrav !
Svakako zanimljivo!
U tekstu pronalazimo 12 pitanja kojima nas se poziva na razmišljanje i indirektno, pažljivo ali nedvojbeno, upućuje na gotovo potpunu apsurdnost uočenih situacija u društvu. Istovremeno, nastavnom analizom ne nude se odgovori niti moguća alternativna rješenja. Uočene anomalije u svojoj su srži očito toliko životno grozne, da nam za njihovo rješavanje nisu ponuđeni mogući odgovori, pa nismo u prilici izabrati bar neko rješenje čiji bi izbor bio sukladan našim vlastitim vrijednostima i životnim pogledima (uz nužnu pretpostavku da u životu poštujemo bar osnovne civilizacijske, kulturne, moralne, etičke i zakonske okvire zajednice u kojoj živimo i radimo).
Međutim pažljivo provedena, kratka analiza provedena putem 12 postavljenih pitanja bez decidiranih odgovora, u svojem zbiru ipak ukazuje da niti jedno od obuhvaćenih događanja ne sadrži svojstvo onoga što je puka koincidencija. U današnje vrijeme u društvu XXI. stoljeća, više ništa nije i ne može biti SLUČAJNOST. Slučajnost ne dozvoljavaju niti ustav, niti zakoni, a posebno ne moral i etika ljudskog ponašanja.
Na veliku žalost, postavljanjem tvrdnje o izostanku svake slučajnosti u uočenim ponašanjima, otvara pred nas potrebu postavljanja još mnogo novih pitanja, čiji odgovori zbog njihove vjerojatne kompleksnosti svakako nadilaze individualne intelektualne mogućnosti i stručno razmišljanje autora ovih redaka.