SELOTEJP NA USTIMA

Lijepljenje selotejpa preko usta, kao odgojna metoda u vrtiću, uistinu je šokantna. Tako nešto moguće je zamisliti jedino u igri,  kada se želi prenijeti neka poruka. Ona će biti jasnija što je upečatljivija, to je sigurno. Ali, zalijepiti selotejp, kao izlaz iz situacije u kojoj dijete govori nešto neprimjereno, uistinu ne dolazi u obzir. Sigurna sam da odgajateljice tijekom svog studija uče o djelotvornim, humanim načinima discipliniranja djeteta iz kojih će ono naučiti nešto korisno, a ne doživjeti jedino nemoć odgojitelja.

Ali mene je ovaj postupak asocirao na nešto drugo, vezano uz predškolski odgoj ali ne uz metode rada. Naime, čini mi se da se o problemima vezanim uz predškolski odgoj, odnosno o radu u vrtićima malo i neadekvatno govori kao da je nekima zalijepljen selotejp, možda i flaster kada treba problematizirati prava pitanja vezana uz ovu tematiku. A nekima je selotejp čini se i u nekim dijelovima mozga.

Veličina grupa, pogotovo jasličkih, uvjeti za prihvat djece s posebnim potrebama, primjerenost visine plaće u odnosu na odgovornost koju odgojitelji imaju… samo su neka od pitanja o kojima umjesto razgovora selotejp zatvara usta. Problema je mnogo, ali oni se godinama ne rješavaju na pravi način. Ušutkaš one koji se žale ili bi to samo željeli učiniti, i problemi nestaju sami od sebe!

Koliko mi je poznato po europskim standardima i kokoši u kokošinjcu moraju imati zagarantirani prostor i adekvatne uvjete u kojima borave. Kažu da gustoća naseljenosti ne smije biti veća od devet kokoši nesilica po metru kvadratnom korisne površine!? Pa i kravama muzarama nužno je osigurati adekvatno mjesto i uvjete za život da bismo dobili mlijeko!

A naša djeca u vrtićima očito ne moraju imati životni prostor koji bi  im omogućio sigurno odvijanje svih predviđenih aktivnosti. Godinama se ne poštuju kriteriji o broju djece koja bi smjela biti u jednoj grupi, u unaprijed definiranom prostoru. I to se, nažalost smatra  prihvatljivim, podnošljivim… Uvjeti za djecu s posebnim potrebama vrlo često nisu ostvareni, nema adekvatnog kadra, a i grupe su prevelike. Ali važno je da u našim pravilnicima i zakonima lijepo piše da djeca s posebnim potrebama imaju pravo na boravak u predškolskoj ustanovi! A to pravo roditelji mogu vrlo često objesiti mačku o rep!

Postoje i programi namijenjeni darovitoj djeci koji se temelje na individualnim sposobnostima, sklonostima i interesima djeteta, važni su i dodatni programski sadržaji kao i stalna suradnja s roditeljima, ali i stručnjacima kako bi se pratilo djetetovo napredovanje. Tako bi trebalo biti, ali…

„Prije se nije toliko vodilo računa o razvojnim potrebama djece, već su svi radili sve, tematski. Sad ćemo čitati priču, sad ćemo se igrati“ ističu odgojitelji. Danas je pristup promijenjen, djeca kroz igru sama biraju što će raditi. Tako bi trebalo biti, ističu neki odgojitelji, ali je to vrlo često neizvedivo. Individualni pristup kao teoretska ideja je sjajan i uistinu dobrodošao, za neku djecu jedino moguć, ali nažalost u mnogim vrtićima i jaslicama najčešće neizvediv.

Prevelik broj djece u jasličkim skupinama je poseban izazov. Osim fizičkog napora kojima su izloženi odgojitelji zbog prevelikog broja te male djece u pitanju je i sigurnost djece. 16 ili 17 beba u pelenama koja pužu, neka polako i nesigurno hodaju, je iznimno opterećenje za jednu osobu i ogromna odgovornost. Da se slučajno dogodi nešto nekom djetetu neće biti odgovoran onaj tko je ugurao u jaslice prevelik broj djece, nego najvjerojatnije jedino odgojitelj koji nije dovoljno pazio!!!

Poznato je da je važna socijalizacija djece s teškoćama odnosno s posebnim potrebama i zato po slovu zakona imaju pravo i trebaju pohađati redovne predškolske ustanove. Ali ne bi se smjelo zaboraviti da boravak u vrtiću takvog djeteta ne predstavlja samo dobrobit za njega, već i za svu ostalu djecu. Jer, vrlo je važno da sva djeca od najranije dobi nauče da među njima postoje razlike ne samo u boji kose ili očiju, u visini ili težini nego i u nekim drugim elementima. Neko dijete ne vidi dobro, neko ima slušnih poteškoća, neko dijete ne uspijeva razumjeti svaku uputu koju daje odgajatelj, neko se dijete otežano kreće, neko ne može samostalno jesti…  Ako sva djeca odrastaju zajedno i svakodnevno se suočavaju s nekim specifičnostima i različitostima i njihova tolerancija, razumijevanje tih različitosti i empatičnost će se postepeno sve više razvijati i to je odgojno blago za život. Naučit će kako i u čemu mogu pomoći svojem vršnjaku/vršnjakinji, kako im omogućiti da se dobro osjećaju u vrtiću, da budu uistinu dio grupe a ne nametnuti smetajući dodatak.   

Ima li nade da s deklarativne razine konačno netko mjerodavan zakorači i na životnu razinu i uistinu djeci omogući adekvatan odgoj i obrazovanje u predškolskoj dobi koji bi postao čvrst temelj za odgojnu i obrazovnu nadogradnju koja bi se trebala odvijati kasnije!