KAZNE, ODGOJNO SREDSTVO ZA MALE I VELIKE

Treba li djecu ali i odrasle povremeno kažnjavati i kako? Mnogi su se susreli s ovom dilemom kao roditelji, učitelji, poslodavci, a možda i u još nekim ulogama. Odgovori nisu uvijek jednoznačni, ni jednostavni.

Naš Stručni stožer se mjesecima trudio djelovati edukativno u ovoj nimalo ugodnoj i vrlo zahtjevnoj situaciji pandemije. Odlučili su ne kažnjavati građane, samo preporučuju kako bismo se trebali ponašati, vjerujući da će odgovornost ljudi na kraju pobijediti. Ali, bojim se, da ih svakodnevica demantira, i to već poduže vrijeme. Nažalost, iskustvo nam pokazuje da mnogi počinju ozbiljno shvaćati određene upute ili čak naredbe, tek ako njihovo nepoštivanje rezultira kaznom, pogotovo novčanom. Ta spoznaja možda nije ugodna, ali čini mi se da je istinita.  

Pravilnik o polaganju državne mature uključuje sankcije ako učenik krši određena pravila. Može se, na primjer, učeniku izreći mjera poništavanja svih položenih ispita i zabrana polaganja ostalih ispita u tom ispitnom roku. A navodno bi novi Pravilnik koji se očekuje, mogao  uključivati i novčane kazne za varanje na ispitu. To me uistinu  zbunjuje. Mnogi ljudi ne nose maske u zatvorenim prostorima ili im barem nos viri ispod maske i nikom ništa. Uz to se često ne pridržavaju ni fizičkog razmaka ni u zatvorenom prostoru, ni na otvorenom. Kazne nema, i dalje se pouzdajemo u svijet, savjest ili odgovornost pojedinca!!! Znači, uglavnom maloljetna osoba (maturant) prepiše nešto na maturi i za taj prekršaj „plaća“ ili čak plaća kaznu. Prepisivanje sigurno nije nešto dobro, to je varanje, pokušaj da se vlastito znanje prikaže boljim nego što u stvari jest, ali u konačnici, ipak nitko neće biti životno ugrožen takvim ponašanjem. Ne noseći masku, i maloljetnici ali i mnogi davno punoljetni  mogu ugroziti život drugima, ali za takvo ponašanje nema kazne – nikakve. Vrlo zanimljiv odgojni pristup!

Po nekim bolnicama, (kako kažu) šetaju štakori, nema dovoljno maski, navodno ni hrane, neki uređaji ne rade, riječju, stanje je pomalo zastrašujuće. Ipak, čini se da nitko ne odgovara!!! Možda se dogodi pokoja smjena vodećih osoba, ali ništa više od toga. A maturanti bi za puno manje zlo trebali plaćati kaznu!

Svi u Hrvatskoj su mogli vidjeti kako je Torcida proslavila svoj 70-ti rođendan. Ludovalo se po gradu, nekoliko tisuća torcidaša je pjevalo, grlilo se, gotovo svi bez maski a kaže policija da skup nije bio prijavljen pa nisu mogli intervenirati!? Zar je moguće da splitska policija nije znala kada Torcida slavi rođendan!!! I tako naravno nitko nije odgovoran što su tisuće ljudi kršile nekoliko preporuka Stožera! Kad nema odgovornih, nema ni kazni.

A što reći za sve one koji se nepripremljeni, bez adekvatne odjeće i bez nužne opreme te bez temeljnih znanja o planinama, upute u izviđanje po Velebitu, Mosoru… i zaglave. HGSS je uvijek tu, spašava te neodgovorne avanturiste. Sve to košta a ponekad dovodi u opasnost i spasitelje. Ali sankcija nema. Spašeni se zahvale (nadam se) i sretno odu kući. Budući da su dobro prošli (u najvećem broju slučajeva) možda im i slijedeće godine padne na pamet slična ideja! Zašto si ne priuštiti opet malo besplatnog avanturizma?

Priča o domovima za starije i nemoćne svima je poznata već duže vrijeme. Neki nemaju dozvole za rad, neki ne ispunjaju materijalne uvjete, nekima nedostaje osoblja za sigurno funkcioniranje, u nekima je sigurnosna situacija alarmantna i sve se uglavnom svede  na poneki napis u medijima i obećanje da će se kontrole pooštriti. Kazne ostaju negdje u virtualnom prostoru.

Zadarski pedijatar primarius dr. Radman, osuđen je pravomoćno na zatvorsku kaznu od godinu dana, zbog nesavjesnog liječenja. Naime, u veljači 2015. skrivio je smrt  šestogodišnjeg dječaka Roka, oboljelog od šarlaha. Služenje kazne je trebao započeti 20.  studenog, ali uspio je dobiti odgodu za četiri mjeseca. Za nesavjesnost koja rezultira smrću, kazna se odgađa. Tu milost ne mogu dobiti maturanti!

Doista mi nije jasno kako je nekome u ovoj zemlji palo na pamet strogost trenirati na đacima pri kraju njihova đačkog staža, a odrasle puštamo da rade što hoće. Time nažalost šaljemo opasnu poruku: čekaj da odrasteš pa ćeš moći bez ozbiljnijih posljedica krasti, varati, kršiti pravila i zakone, a možda i nekoga usmrtiti.

Jasno je da u školi ne smije vladati anarhija, pravila ponašanja moraju se znati i poštivati. Ali, za to se treba pobrinuti puno, puno ranije, a ne čekati maturu. I tada, mnogo ranije vrijedi razgovarati sa đacima, a ne misliti samo na kažnjavanje. Budu li djeca okružena odgovornošću, iskrenošću,  pravednošću, dosljednošću, altruizmom, tolerancijom, tako će se većina i ponašati.

Ali, kada odrasli ljudi ne žele prihvatiti pravila koja su opće korisna i važna, kojima mogu spasiti nečiji život ili barem ga ne ugroziti, kada im je odgovornost riječ čije značenje ne poznaju, kažnjavanje se ne može izbjeći.