mirjanan20. studenoga je Međunarodni dan djeteta, čiji je cilj ukazati na važnost dobrobiti onih najmlađih diljem svijeta, ali i probuditi svijest o problemima s kojima se djeca susreću u današnje vrijeme. Djeca imaju pravo na život, zdravlje, obrazovanje, na obitelj, na druženje, na donošenje odluka. Također, djeca imaju pravo na zaštitu od zlostavljanja, diskriminacije, zanemarivanja, izrabljivanja, mučenja, otmice, prostitucije.
U nas se ovih dana češće nego inače spominje pravo djece na obrazovanje. Naravno, zbog štrajka. Nakon 26 dana cirkularnog štrajka započeo je totalni štrajk.
Kako pomiriti dječje pravo na obrazovanje s pravom učitelja na štrajk?
Kako će djeca, pogotovo maturanti savladati propisano gradivo, kada će se organizirati nadoknade? Hoće li đaci biti lišeni dijela praznika i nekih neradnih dana? Hoće li te nadoknade poremetiti neke obiteljske planove?
Ali, također se treba zapitati što će djeca misliti o svojim učiteljima i profesorima ako odustanu od svojih zahtjeva i neobavljena posla se vrate na posao? Hoće li to doprinijeti omalovažavanju učitelja koji se po tko zna koji puta mire sa svojom lošom pozicijom u društvu? Zaslužuju li uopće poštovanje ili možda samo sažaljenje, čak i prezir?
Puno pitanja na koja čini mi se nitko nema jednoznačan odgovor.
Kako bi učitelji pokazali i dokazali da se brinu o svojim đacima iako su u štrajku, djeca bi morala dolaziti u školu. Već sam pisala o tome. Đaci ne pohađaju školu samo da bi stekli znanje iz različitih školskih predmeta i dobili ocjene. U školi se đake i odgaja. S kakvim se sve problemima, teškoćama i izazovima sreću oni koji rade u školama sjajno su pokazala neka otvorena pisma učitelja i profesora koja su se pojavila u medijima ovih dana. Jer doista onaj tko nije radio u školi teško može zamisliti koliko toga lijepoga ali i ružnog, radosnog ali i tragičnog donosi rad s učenicima.
I ova je situacija odlična prilika upravo za odgojno djelovanje. Kao prvo bilo bi vrlo korisno da su đaci od svojih učitelja i profesora čuli zašto se štrajka. Jer jedno su informacije iz medija, a nešto sasvim drugo razgovor s učiteljem.
Problem nadoknade bio bi i dalje prisutan, ali roditelji bi bili lišeni brige o djeci a djeca ne bi imala previše „praznog hoda“ što se nekima sada sigurno događa. Navika svakodnevnog odlaženja u školu bi se sačuvala, a škola bi za mnoge odjednom postala ugodno mjesto, mjesto gdje se razgovara, razmišlja, možda i pomaže onima koji trebaju neku pomoć. Vjerojatno bi se našlo i vremena da i đaci i učitelji uživaju u prisilnom odmoru, koji bi na različite načine mogao biti i vrlo kreativan.
Na ovaj način podrška roditelja, vjerujem, ne bi došla u pitanje. A oni mjerodavni koji uz to što ne poznaju rad u školi, očito ne znaju kvalitetno i mudro razgovarati, vidjeli bi na djelu što je istinska a ne parolaška briga za učenike!
Fantastičnih pitanja bezbroj, fantastičniih i obrazloženih savjeta super! Iz cijelog članka zrači ljubav, poštovanje i briga prema djeci-učenicima, nastavnicima-profesorima, prema roditeljima. Ma, ja sam oduševljena člankom!
Podržavam pravo na traženje boljih uvjeta rada. Ali sam i za valoriziranje tog rada.
Izlaze li nam đaci sa većim znanjem, sa boljim prosjekom ocjena? Vole li zaista ovako koncipiranu školu i je li sve pod nadzorom kad je sveukupan postotak izostanaka iz godine u godinu veći. Broj ponavljača veći. Broj nasilja u školi u porastu. Škola je pedagoška institucija. Što to zakazuje ako na jednoj strani imamo zahtjev za poboljšanjem uvjeta života prosvjetnih djelatnika, a s druge nešto šepa. Nešto ipak ne štima.