mirjananU posljednjih deset godina bilo je četiri puta više učenika koji su zbog nasilnog ponašanja kao kaznu dobili preseljenje u drugu školu. „Tu mjeru treba preispitati…‘ zaključili su mnogi nakon njenog učestalog javljanja.
Sigurno ima mnogo situacija kada je za sve đake najbolje rješenje da dijete zlostavljač ode u drugu sredinu. Međutim, ako se ta mjera propisuje samo zato da bi se jedna sredina riješila „napasti“, a druga s njom nastavila hrvati, onda je sve uzalud! I naravno sramotno i nedopustivo. Odgojna blamaža!
Slučajevi maloljetničkog nasilja u školama povremeno se probiju do javnosti. Ali takvih je slučajeva nažalost mnogo više, jer neke škole brižljivo sakrivaju probleme s kojima se susreću, formalno odrade sve što treba, a zapravo ne rješavaju stvarni problem!
„Šamaranje, stavljanje škara pod vrat uz prijetnju da će zaklati, udaranje remenom, ubod olovkom u ruku, ubod olovkom ispod oka, udaranje nogama, razbacivanje klupa i stolaca, lupanje rukama i nogama u vrata, tučnjava pod nastavom, žestoko vrijeđanje, verbalne prijetnje smrću, fizički napad na učiteljicu, guranje klupe na učenike…Sve se ovo dogodilo u školi na zapadu Zagreba, u jednom prvom razredu osnovne škole. Akteri su trojica učenika. Škola umjesto sigurnog mjesta za djecu, postaje mjesto straha i užasa!“
Porast nasilja je očit, to je odraz društva u kojem živimo. A škole su njegov sastavni dio i u njima se nužno ogleda ono što se događa izvan školske zgrade. Je li moguće da roditelji nasilne djece onemogućavaju i opstruiraju adekvatno djelovanje stručnjaka? Strašna je spoznaja da dijete/djeca koja su tek zakoračila u školu postaju strah i trepet za svoju okolinu. Zar uistinu u nas ne postoje stručnjaci koji bi bili u stanju pomoći sedmogodišnjacima, osmogodišnjacima…da se uklope u razrednu sredinu? I naravno naučiti sve učenike kako da se ponašaju prema tom svom vršnjaku/vršnjacima koji se nasilno ponašaju?
Ako se nasilno ponašanje duže vrijeme prikriva u školi i u obitelji, time se zapravo oslobađa odgovornosti počinitelja. Ali i uskraćuje mu se neophodna stručna pomoć.
Mora li se sve svesti samo na represivne mjere ili je moguće primijeniti i neke druge metode ne čekajući eskalaciju nasilja? Često govorimo, ali gotovo ništa ne radimo na planu prevencije. U obitelji i u školi. Na prve naznake neprihvatljivog ponašanja bilo bi nužno reagirati, smireno i stručno, a ne zatvarati oči pred problemom.
Spomenuta trojica nasilnih prvašića sigurno su i prije navedenih ponašanja koja su uistinu zastrašujuća, pokazivala određene teškoće u komunikaciji s vršnjacima, ali i s odraslima. Vjerojatno je neprihvatljivog ponašanja bilo i u vrtiću, možda i u obitelji. Što se poduzelo? Kako su roditelji reagirali na ispade svoje djece, ako ih je bilo?
Možda bismo se morali, barem u nekim situacijama prisjetiti strategije koja se naziva restitucija. Ona je u teorijskom pa ponekad i u praktičnom području u naše škole ušla devedesetih godina prošlog stoljeća. Ali, čini se da se na nju zaboravilo, iako bi je trebalo iskušati kao dio rješenja u prevenciji nasilja. Restitucija nije kažnjavanje, već ispravljanje pogrešaka, odnosno smanjivanje štete koju se određeno ponašanje izazvalo. U mnogim se slučajevima pokazala učinkovitijom od uobičajenog kažnjavanja. Ona počinitelju pruža mogućnost preuzimanja odgovornosti za svoje ponašanje, ali i nudi „iskupljenje“.
Restitucija nije čarobni štapić, neće djelovati uvijek, ali vrijedi pokušati primijeniti je, jer može vrlo kvalitetno djelovati i na žrtvu i na počinitelja. Onaj tko je razbio nešto, udario nekog, vrijeđao, prijetio… sve to treba pokušati popraviti. Uz pomoć mudrog učitelja i stručnog osoblja krivac treba osmisliti način kako će umanjiti učinjenu štetu! Materijalnu i/ili psihološku! Naravno, takav pristup zahtijeva ranu intervenciju, dok mala vatra tek tinja, a ne čekanje da požar proguta sve pred sobom. Posla ima za svih, ali učinci doista mogu biti iznenađujuće dobri. I naravno, primjena restitucije uključuje mnogo više posla od upućivanja učenika u drugu školu!