mirjananSvake godine u prosincu palimo adventske svijeće, simbole iščekivanja Božića. Bilo bi dobro znati što nam zapravo poručuju te četiri svijeće kad se već nalaze po našim trgovima i u našim domovima. Prva svijeća simbolizira vjeru i nadu, druga mir, treća radost i četvrta ljubav.
Ako nam uistinu Božić predstavlja vrijednost, onda bismo se u vrijeme adventa odnosno došašća (koje ne traje do siječnja, nego do Badnjaka) trebali ponašati u skladu s porukama koje simboliziraju spomenute svijeće.
Koliko su vjera i nada prisutne u našim životima? Pojam vjere možemo ovdje malo proširiti u smislu koliko vjerujemo u sebe, u svoju spremnost da živimo u skladu sa svojim stavovima i principima koji su nam važni. Gajimo li nadu da možemo učiniti nešto dobro za sebe i sredinu u kojoj živimo. Ne mora to biti ništa spektakularno, jer i mala djela mogu puno značiti.
Koliko se kao pojedinci i kao država zalažemo za mir? Za onaj opći, svjetski ne možemo puno učiniti. Ali za mir u svojoj okolini i u sebi, tu smo vrlo moćni, ako želimo. Znamo li smireno rješavati nesuglasice i svađe? Vjerujemo li da je dobro na taj način razrješavati probleme ili možda mislimo da je to kukavički, da treba drugima pokazati svoju moć, barem verbalno ako ne i fizički.
Treća je svijeća simbol radosti. Božić je radosni blagdan. Ovisi li naša radost ovih dana uistinu o vjerskom značenju Božića, ili nas radosnim čini količina kupljenog. Hrane, pića, darova… nalazimo li sreću uistinu u ludovanju po samoposlugama ili nekontroliranoj kupovini putem interneta?
I konačno, četvrta svijeća je simbol ljubavi. Boga prema čovjeku, za vjernike. Ali, ako je Bog iskazao toliku ljubav da je postao čovjekom, slijedimo li mi Njegov naum? Volimo li uistinu svoje bližnje? Ali ne tako da ih zadivimo raznoraznim obiljem, nego da smo spremni biti uz njih kada im je potrebna neka pomoć, suosjećanje, osnaživanje, utjeha pa i onda kada žele s nekim podijeliti svoju radost?
Ove su godine neki bili zgroženi porukama koje je Inicijativa mladih za ljudska prava (YIHR) obznanila na božićnoj jelki koja je postavljena na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Oni svoju djelatnost definiraju zalaganjem za određene vrijednosti koje ni za koga ne bi trebale biti upitne, a to su: istina, pravda, odgovornost, jednakost, sloboda, demokracija i mir. Neki su ipak ustvrdili da se porukama koje su osvanule na jelci „širi mržnja i blate čast i ugled Hrvatske.“
„U sljedećoj godini želim da kao društvo češće pomislimo: A što smo mi to njima radili?’ i počnemo kolektivno čistiti u svom dvorištu, jer i to je domoljublje“; jedna je od poruka sa zagrebačke jelke. Legitimno je pitanje jesu li te poruke primjerene trenutku božićnog ozračja? Mržnju sigurno širile nisu, ali su propitivale ono što nekima smeta.
„Ove kuglice nisu samo ukrasi, one su poruke za društvo koje je spremno suočiti se s prošlošću i graditi pravedniju budućnost“ poručili su izInicijative mladih za ljudska prava.
Nisu li te poruke uistinu bile bliže duhu došašća nego mnoga događanja po našim gradovima ovih dana? Ali, nitko se više ne treba uznemiravati, jer su kuglice skinute s jelke.
Moraju li uistinu božićne poruke biti usmjerene samo na nešto lijepo i ugodno, bajkovito ili nas trebaju podsjetiti da se ne smijemo miriti s lažima, nepravdom, da trebamo vjerovati da će istina pobijediti, ma koliko dugo čekali na nju. Ni Isusovo rođenje nije bilo nimalo bajkovito iako ga mi takvim najčešće prikazujemo. I kasnije Njegovi su postupci iritirali židovske poglavare, a ni Njegov kraj nimalo nije sličio na bajku.
Zašto da se uz glazbu, kuhano vino, kobasice, fritule… opterećujemo mislima o nečem ozbiljnom, životno važnom? Trajno je aktualna poruka dominikanca, teologa, Frane Prcele: „Vjernici su zaboravili da su Boga zaboravili.”