mirjananU društvu sve češće svjedočimo nedostatku empatije prema onima kojima je pomoć društva najpotrebnija. Ta atmosfera nebrige i ravnodušnosti prema bližnjima odražava se, sve češće i na obiteljske pa i prijateljske odnose. Nemamo vremena ni za sebe ni za druge, odnosi i u obitelji i izvan nje sve su površniji, formalni, neodgovorni, bez istinske želje i potrebe za bliskošću.
Za nedostatak empatije kod djece predškolske ili rane školske dobi može se pretpostaviti da neka djeca još nisu naučila suosjećati s drugim, jer ih nitko ni ne potiče na empatično ponašanje. Ponekad, na primjedbe okoline da njihovo dijete ne pokazuje razumijevanje za druge, roditelji odgovaraju da ne treba djecu gnjaviti s nevažnim stvarima. A neki zaključe da od malena dijete treba naučiti nametati svoju volju drugima i ne obazirati se na tuđe potrebe ako želi uspjeti u životu.
Kada se odrasla osoba ponaša hladno pa i okrutno prema starim roditeljima oni to najčešće toleriraju, bojeći se, potpunog prekida odnosa sa svojim djetetom. Rijetke susrete ma kako bili neugodni, često skupo plaćaju. Pogotovo ako roditelji vjeruju ili znaju da su svojim postupcima barem djelomično „zaslužni“ za takvo ponašanje.
Ako djecu od malena nismo učili empatiji tj. razumijevanju drugoga i suosjećanju s njim, ta se sposobnost neće razvijati. Neka djece predškolske dobi se rugaju svojim vršnjacima kada su oni tužni, kada ih nešto boli, ako su izgubili dragu igračku… Takve situacije su prilika da djetetu pomognemo da shvati kako se onaj drugi osjeća. Djecu treba poticati kroz igru, priče, konkretne životne situacije da pomažu drugome kada mu je teško, kada je tužan, kada ga nešto boli i sl. Čitanje priča u kojima se ističe jasna empatična poruka, vrlo je važno za dijete. Ponekad se brže i lakše usvaja poruka koju šalje omiljeni lik iz priče, nego roditelj. Također je bitno da djeca vide empatičnost u međuodnosu svojih roditelja, njihovom odnosu prema prijateljima i znancima, prema djedu i baki…Ali djecu treba učiti da i radost dijele s drugima, a ne da im budu zavidni.
Ako u procesu odrastanja mladoj osobi roditelji stalno nešto prigovaraju, ako uporno ponavljaju kako sve rade za nju/njega, a oni su nezahvalni, tada se empatija ne može razvijati. Razgovori s mladima koji su neophodni, ne smiju se voditi povišenim tonom, docirajući, zgražajući se nad njihovim odlukama ili ponašanjem, već strpljivo i s razumijevanjem. Također, ako roditelji u svoje odgojne metode uključe trgovanje s djetetom – ako mi tebi damo ono što tražiš, onda moraš….- empatiji tu mjesta nema, korist postaje najvažnija.
Za normalan psihofizički razvoj djeteta i mlade osobe kao i za razvoj empatije vrlo je važno da dijete/mlada osoba osjeti da roditelje zanima što ona voli, u čemu uživa, čega se boji, što ju zanima… Roditelji trebaju razviti odnos povjerenja i razumijevanja sa svojim djetetom a ne brinuti samo o njegovim ocjenama i zadovoljavanju materijalnih prohtjeva. Nažalost, danas djeca pre često dobivaju sve što požele i to bez odgađanja. Inače postaju agresivna. Jasno je da društvene mreže, mogu doprinijeti širenju bešćutnosti i agresivnosti. Tu je moguće vrijeđati i omalovažavati bez posljedica. Djeca, i ne samo ona, bez straha pišu kojekakve uvrede i objavljuju lažne fotografije onih koje žele povrijediti ili im se rugati. Anonimnost u takvim porukama daje hrabrost zlostavljaču. Tragična je spoznaja da je za neke mlade, ali i odrasle osobe, to vid zabave. Ako djeca ne znaju što je to empatija, često ne mogu ni zamisliti koliku bol i nepravdu mogu nanijeti drugome jer se nisu u stanju staviti u njegovu kožu.
Uz to, roditelji previše zaštićuju i prečesto rade umjesto svoje djece ono, što bi dijete bez poteškoća moglo učiniti samo. To se nažalost sve češće nastavlja i kada mlada osoba postane punoljetna. Nisu više rijetkost situacije da roditelji dolaze na fakultet upisati svoje dijete, da dolaze razgovarati s profesorima kada nastupe neki problemi tijekom studija. Najnovije informacije govore o mejlovima s upitima MORH-u koje umjesto budućih ročnika pišu roditelji – najčešće majke!?
I tako roditelji umjesto da svojim postupcima doprinose osamostaljivanju svoje djece, razvijanju odgovornosti, podizanju samopouzdanja, suosjećanju s drugima, oni potiču svoje potomke na egoističnost, bešćutnost, neodgovornost, samovolju ali i potpuno neprikladnu i štetnu ovisnost o njima.