mirjananU posljednje vrijeme često se ističe važnost STEM područja (science, technology, engineering i mathematics), otvaraju se centri izvrsnosti gdje će se djeca i mladi baviti tim područjem, dakle naukom, matematikom i inženjerstvom te ovladati novim tehnologijama. Stvara se dojam, ili se samo meni tako čini, da nauke nema izvan spomenutog područja!
U školskom sustavu STEM predmeti bi bili svi oni koji ne pripadaju društveno-humanističkoj i umjetničkoj grupi predmeta, kako ističu znalci u ovoj problematici. Nema sumnje da je važno da djeca što bolje razvijaju sve svoje sposobnosti i vještine baveći se različitim područjima. Baš zato mi nije jasno zašto se konstantno ističe samo važnost STEM područja? Zar i društveno-humanističko i umjetničko područje nije bitno za razvoj djece i mladih? Kao da se zaboravilo na važnost društvenih i humanističkih znanosti. Hrvatska enciklopedija kaže slijedeće: „Društvene znanosti su akademske discipline koje se bave podrijetlom i razvojem ljudskoga društva te ustanovama, odnosima i idejama koje oblikuju ljudski život. Humanističke znanosti su akademske discipline koje se bave pitanjem čovjeka i ljudskih vrijednosti u različitim segmentima ljudskoga života. Zadaća im je istraživanje i razmatranje čovjekova odnosa spram svijeta te proučavanje proizvoda ljudskoga duha.“
Ali ne bi trebalo zanemariti ni važnost tjelesne aktivnosti. Ona sigurno neće riješiti sve probleme s kojima se mladi naraštaj susreće, ali očito mnogima nije jasno da je fizička aktivnost neophodna za normalan fizički i psihički razvoj i zdravlje djeteta i mlade osobe.
„Živa bića koja se ne kreću su biljke, one nemaju nervne ćelije. Osnovna karakteristika ljudi je uspravan hod i kretanje. Da prevedemo, mozak se razvija u pokretu. Veliki broj djece satima sjedi i igra. I dijete se u realnom svijetu ne snalazi. Nema socijalizacije, nizak je prag tolerancije i kreću problemi, a jedan od njih su izljevi bijesa. Posao djeteta je da se vrti, skače, trči, a ne da satima gleda u mobitel. Tehnologija je prisutna i treba nam, ali kontrolirano, ističe dr. Ranko Rajović, specijalist interne medicine, magistar neurofiziologije i doktor sportskih znanosti, suradnik UNICEF-a, docent na Pedagoškom fakultetu u Kopru. Pametnom, dosta!
Zašto naše društvo ne pokazuje više zanimanja za djecu koja vole, a neka su i nadarena za glazbu, likovno izražavanje, pisanje, recitiranje, glumu… ? Ne bi li našim mladima bila neophodna često spominjana medijska pismenost? Jer danas su djeca i mladi putem društvenih mreža izloženi osim korisnim i vrlo opasnim i pogubnim informacijama, tvrdnjama i uputama. A mlade nitko ne uči kako se kritički odnositi prema svemu što ih okružuje. Djeca i mladi olako putem društvenih mreža objavljuju i neistine i iskrivljene podatke o nekome, doživljavajući to ponekad kao igru ili šalu. Ali takve grube šale ili fotomontaže mogu prouzročiti veliku štetu, a toga dio mladih nije uopće svjestan. Serija Adolescencija je jasno pokazala do čega može dovesti nerazumijevanje i površan odnos odraslih prema adolescentima. „Serija istražuje opasnosti internetske radikalizacije, moć vršnjačkog pritiska i utjecaj društvenih mreža na percepciju mladih.“
Ne bi li bilo potrebno za početak osnovati, Centar za empatiju i altruizam ili Centar za učenje socijalnih vještina ili možda Centar za život, kad već škola tu funkciju ne obavlja. Već duže vrijeme uočavamo da je mentalno zdravlje djece i mladih ugroženo. Osim što konstatiramo da nema dovoljno stručnjaka koji bi pružili potrebnu pomoć, što još radimo? U prevenciji, gotovo ništa.
Nije li krajnje vrijeme da djecu započnemo učiti kako će upravljati svojim emocijama, kako će nenasilno rješavati konflikte, kako se nositi s neuspjehom, kako će međusobno razgovarati uživo, a ne samo preko ekrana, što uistinu znači prijateljstvo? Iznimno ih je važno naučiti da traženje pomoći zbog bilo kojeg razloga nije znak slabosti i nesposobnosti, već zrelosti i odgovornosti prema sebi i prema svojoj okolini. Nije li pomalo zastrašujuće da mnoga djeca, nijemo promatraju ili čak snimaju situacije u kojima je njihov vršnjak/vršnjakinja napadnut, vrijeđan, možda i životno ugrožen…a neki u tome i uživaju?! Za mnoge je empatija potpuno nepoznat pojam.
Ima li nade na nekome padne napamet, makar i u predizborne svrhe, da progovori o važnosti osnivanja centara koji će se baviti ovom životnom problematikom?
Kao i uvijek , odlično osvrtanje na probleme sa naš0m djecom, sa mladim naraštajom, sa njihovoj budućnosti.
Jedino bi nadodala potrebu da se djeci i mladima iznađe mogućnost, odnosno da se riješi kako bi se što više djece bavila sportom.
Sport, osim što ih odvalči sa raznih mreža i mobitela, prisiljava ih na
kretanje . Osim toga, djeca i mladi koji s bave sa bilo kojim sportom, više su socijalizirani , jer imaju obavezu surađivati sa ostalima, pogotovo u grupnim sportovima. Po meni, postaju karakterinihji ljudi, i na taj način i empatični.
Uvažene gospođe, a da zajedno pročitamo prva 4, i 12-ti po redu komentar u posljednjem broju Telegrama ?(https://mail.google.com/mail/u/0/#inbox/FMfcgzQZTqBLSlQPgQjmSxTDPrdDkmJK) Možda bi razgovarali i/ili komentirali daleko značajnije vijesti i probleme, nedoumice, strahove i prijetnje za nas i našu djecu. Ovoga puta mišljenje konfrontiram u korist svog unuka Roka, koji je ovih dana naučio samostalno oblačiti (obuvati) cipele (tenisice), i to bez obzira na probleme i prijetnje svijeta i čudaka (odnosno luđaka) koji vladaju nama svima. Jer: budućnost djece sigurno je i sport, ali sport traži prethodni mir među ljudima: velikim i mali, debelim i mršavim, pametnim, pametnijim i ograničenim, bijelim, crnim, plavim ili zelenim, muškim i ženskim (ljudima), spretnim i nespretnim, sretnim i nesretnim, lijepim i manje lijepim, ošišanim i dugokosim, brzim i sporim, zapravo: SVAKOJAKIM. Ili?