Dječak koji je u Zagrebu „šetao“ od škole do škole ( a prije toga od jednog do drugog vrtića) i bio nerješiv problem za naš odgojno obrazovni sustav, otišao je iz Hrvatske. Svi su odahnuli.  Jer, dok je zvanično uplitanje trajalo, sastanci, dogovori i razgovori,  ništa se riješilo nije! Napetost i nezadovoljstvo rasli su iz dana u dan. Odgovorni očito nisu znali riješiti problem i na njihovu sreću, problem je nestao iz njihova djelokruga rada.

  Započelo je novo polugodište i odmah se pojavio novi problem. U jednoj osnovnoj školi u Puli, roditelji su odlučili da njihova djeca neće ići na nastavu jer je u njihov razred došao učenik problematičnog ponašanja, koji je, po kazni premješten iz druge škole. Dijete još nije pokazalo kako funkcionira u novoj sredini, a već je dodatno kažnjeno izolacijom. Dva ili tri dana sjedio je sam u razredu sa svojim asistentom, pa zatim s jednim učenikom! Na kraju balade su ipak  ispunjeni svi zahtjevi roditelja i svi su učenici od tada na nastavi. Bit će zanimljivo pratiti daljnji tijek događanja.

Ali u našim školama nikada očito nije dosadno. U još jednoj zagrebačkoj školi moglo bi doći do bojkota nastave zbog problematičnog ponašanja još jednog učenika. Roditelji prvašića se žale da njihova djeca još od rujna pate zbog ponašanja jednog dječaka.  “U takvim situacijama, kao i u ovome slučaju, škole provode postupak opservacije funkcioniranja djeteta u razredu. Ako rezultati opservacije pokažu potrebu za drugačijim oblikom školovanja od onog koje je odredilo Ministarstvo, škola podnosi novi prijedlog za promjenu oblika školovanja”, izvijestile su gradske vlasti. Spomenuti prvašić od početka školske godine ima pomoćnika u nastavi, a školska stručna služba cijelom razredu „posvećuje posebnu pažnju”. Ma što to značilo! A trenutno znači, opće nezadovoljstvo roditelja ostale djece.

Neki dan smo mogli čitati o problemu koji se pojavo u dječjem vrtiću Čarobni pianino u Splitu. Djevojčica koja pohađa vrtić već nekoliko godina u cjelodnevnom programu, proglašena je „problematičnom“. Ne želi spavati poslije ručka i ne želi slušati priču koju odgojiteljica čita!!! Pokrenut je postupak opservacije djeteta, ali dok taj postupak još traje, roditeljima je dan na potpis novi ugovor temeljem kojeg  bi njihovo dijete boravilo u vrtiću samo 4 sata! Možda djevojčica uistinu ima neke teškoće koje su se tek sada pojavile, ali kako to točno znati ako stručna opservacija nije završena?!

Sve su me ove situacije podsjetile na jednog tatu čiji je sin bio hiperaktivno dijete, inteligentno, puno ideja koje su ponekad bile i opasne. I u školi je znao predvoditi različite nepodopštine i tako stekao etiketu problematičnog đaka. Njegov otac pomorac, često je bio odsutan i nije se mogao u potpunosti posvetiti odgoju svog sina. Kada je jednom pozvan na razgovor u školu, pokušao je slikovito objasniti kako on vidi i doživljava to što se događa s njegovim sinom: „Ja sam kapetan i znam da kada je bonaca  mogu spokojno šetati po brodu i ne moram držati kormilo u rukama. Ali, u trenutku kad se vjetar podigne, kad se sprema nevera treba poduzeti sve mjere opreza: kormilo čvrsto držati da brod ne bi udario u neku hrid, da se ne bi previše nagnuo i možda prevrnuo ili možda nasukao. Jer, lako je biti kapetan po bonaci, ali treba sposobnosti iskazati kad je nevera! A moj sin je očito često nevera. Čini mi se da „kapetani“ koji ga vide svakog dana u školi, nisu prepoznali nagovještaje nevere i kormilo čvršće uhvatili kad je to bilo potrebno.“

U našim se škola sve češće javljaju naleti bure i nevere. Naznake da se nevera sprema najčešće je moguće uočiti znatno prije najvećeg udara. Ali, treba dobro gledati, biti oprezan i smiren i reagirati na prve naznake nevremena. Ne čekati, okretati glavu i praviti se da problema nema.  Nije sve moguće prevenirati, ali u mnogim slučajevima je to dovoljno djelotvorno. Ako se kvalitetno radi svoj posao. Ne samo obrazovni, nego i odgojni.

One Reply to “LAKO JE BITI KAPETAN PO BONACI…”

  1. Prijedlog je razuman, istaknuto razmišljanje stručno, nama pedagoškim laicima prihvatljivo, ali opet jednom – politici neprihvatljivo. Jer oni koji odlučuju u školama često su (ili gotovo stalno) u strahu. Strahu za posao, strahu za položaj, u konačnici za vlastitu egzistenciju. Jednom u povijesti (ili točnije, duži dio naše životne povijesti) to nije bilo tako. Da li se moram bojati za unuka. Sigurno ne, jer znam da su ljudi u školama samozatajni stručni i dobronamjerni. Ali da sam zabrinut: jesam. Jer u školama ima sve više (i previše) ljudi (stručnjaka) bez odgojno – obrazovnih minimuma. Navodno stručnih u nauci, ali SIGURNO potpuno nestručnih u odgojnim postupcima. Njih se moramo bojati, ne zbog njih samih, već zbog naše djece. Oni problem niti razumiju, niti prihvaćaju, niti o njemu žele s nama razgovarati. (ali druge nemamo, pa šutimo i trpimo).

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)