I ŠKOLU UBIJAJU, ZAR NE?!

Već se duže vrijeme pitam zašto još uvijek školu definiramo kao odgojno obrazovnu instituciju?  Čini mi se da mnogi i u školama i izvan njih zapravo ne znaju što bi to značilo odgojno djelovati. U školama se sva pažnja i interes poklanja ocjenama, čak niti znanju, nego uistinu samo i jedino ocjenama. I to je, naravno, odgojno djelovanje, ali uistinu loše. Nije podjednako prisutno u svim školama, ali ta je tendencija očita. 

Neki prosvjetari čak i jasno potvrđuju da zbog opširnosti nastavnog programa, nemaju vremena djelovati odgojno! Kao da nikada nisu razmišljali da odgojno djelovanje, ni u školi ni u roditeljskom domu, nema radnog vremena, ni posebnog sata, ono se odvija neprekidno. Učitelj, profesor je model čije ponašanje učenici promatraju, u školi i izvan nje.  

 Čini mi da najveći problem postaje slabljenje pa i nestanak kvalitetne suradnje između roditelja i učitelja, vezano za dobrobit učenika. Nažalost, današnji roditelji (ne svi naravno, ali ipak ih ima poprilično) zanemaruju i ignoriraju kvalitetnu povezanost s učiteljem koja bi podrazumijevala međusobno poštivanje i uvažavanje. Mnogo radije preuzimaju ulogu koja nije njihova, dok svoju u velikoj mjeri zanemaruju. Roditelji kritiziraju rad učitelja, sugeriraju ili čak zahtijevaju određenu ocjenu za svoje dijete. Jer, oni najbolje znaju koliko on/ona zna! Nije im strano ni prijetiti učiteljima. A poneki bi se miješali u programe pojedinih predmeta i krojili ih po svom ukusu. Roditeljsko ponašanje je poticaj djetetu da se ponaša na sličan način. Ono što je zastrašujuće je činjenica da ponekad učitelj/profesor ne nailazi na podršku ni ravnatelja, ni stručne službe u školi. Ostaje sam na vjetrometini da se bori kako zna i umije, s učenicima i s roditeljima.

Vrhunac neprofesionalnosti pokazao je ministar Fucks prije nekoliko dana. Kada je izbila tuča u jednoj zagrebačkoj srednjoj školi u kojoj je aktivno sudjelovao i profesor, bez provjerenih informacija, ministar je olako dotičnog profesora optužio da je bio pijan.  Općoj sramoti priključilo se i sudstvo koje je profesoru odredilo jednomjesečni pritvor. Na sreću, advokat je na temelju žalbe ishodio puštanje profesora iz zatvora.

Svi ćemo se složiti, mislim da tu dileme nema,  da fizički obračun učenika i profesora nije dopušten, ni u školi, ni izvan nje. Ali, također se moramo zapitati je li jasno definirano i gdje, što treba raditi učitelj/profesor u trenutku kada učenik nasrne na njega? Kada ga udari? Smije li se braniti ili mora podnositi udarce dok se nasilnik ne zaustavi? Mora li vrijeđanje i omalovažavanje podnositi stoički?  Začudilo me da, kada se govorilo o tom slučaju i spominjalo da je dotični učenik poznat po provociranju i pravljenju nereda u školi, nitko nije upitao što je škola do sada poduzela kako bi ga obuzdala? Koje su točno odgojne mjere poduzete i tko je pratio učinak tih mjera? To našeg ministra, nažalost,  nije zanimalo.

Svako malo čujemo i čitamo kako u školama nedostaje profesora različitih profila. Osim malih plaća, lošeg statusa u društvu, očito je razlog nevoljkosti dolaska na rad u školu i činjenica da prosvjetara često nitko ne štiti. Može godinama biti izložen teroru učenika, a da se uglavnom ne poduzima ništa. Đaci su, nažalost, postali svojevrsne svete krave. Mogu raditi što im padne napamet, a njihovi će ih roditelji braniti i kasnije uvjeravati mjerodavne da su optužbe učitelja izmišljotina ili barem preuveličavanje običnog dječjeg nestašluka.

Sigurno je, doista u to vjerujem, da ima mnogo škola i učitelja i roditelja i učenika na koje se ovo što pišem, ne odnosi.  Ali u javnost uvijek izlaze loše vijesti i stvara se dojam da je svugdje situacija zabrinjavajuća a to je demotivirajuće i za učenike i za učitelje. Naravno da nije tako. Bilo bi dobro i poželjno, ohrabrujuće i poticajno da naš ministar, barem povremeno javno iznosi i pohvali uspjehe koje mnogi učitelji postižu radeći predano sa svojim učenicima.

Ali ministar bi morao biti vrlo oprezan, morao bi imati argumente pri osuđivanju loših postupaka, učitelja/profesora i učenika. Jer, to je javno odgojno djelovanje! 

Ali ako ministar nekažnjeno vrijeđa profesora na temelju neprovjerenih glasina, zašto to ne bi smio  i učenik?