mirjananEuropske države, pa tako i mi, doista smo iskazali suosjećajnost, ali i pružili konkretnu pomoć izbjeglicama iz Ukrajine. Jer, nažalost, svakog dana tisuće, uglavnom žena i djece bježe od topova, granata, ratnog užasa. Rusi ih ubijaju na ulicama, u bolnicama, na kolodvorima, u izbjegličkim kolonama…
U nas, osim pomoći države i građani pojedinačno i nevladine organizacije nastoje u skladu sa svojim mogućnostima, olakšati patnju svima koji su morali napustiti svoj dom i domovinu. Djecu se uključuje u vrtiće i škole, odrasli odlaze na tečajeve hrvatskog, mnogi žele raditi kako bi zarađivali za život.
Ali, nažalost, uvijek postoji ali…. Uz silnu dobrotu, plemenitost, nesebičnost događaju se i loše stvari. Jer, čovjek često pritisnut predrasudama i teško razumljivim formalnostima, umjesto da pomaže bližnjemu svom, zagorčava mu život.
Čitam ovih dana, (a toga je bilo i prije), da ukrajinske ratne izbjeglice romske etničke pripadnosti nailaze na, blago rečeno, manjak susretljivosti pa i na kršenje međunarodnih konvencija kada žele ući u zemlje zapadne Europe i eventualno i boraviti u njima. I ukrajinske vlasti, ali i vlasti u Evropskoj uniji, sklone su vjerovanju da Romi zapravo nisu „prave izbjeglice“. Realan broj Roma u Ukrajini kreće se od 300 do 400 tisuća, iako ih je zvanično registrirano samo 47 500. Mnogi se, iz straha od represije i etiketiranja pod teretom predrasuda, ne izjašnjavaju kao Romi. U tome su očito u pravu. Jer, u pokušaju bijega od rata, mnogi od njih suočavaju se s nemogućnošću izlaska iz zemlje, ili ulaska u neku od susjednih zemalja, zbog neposjedovanja važećih osobnih isprava. Oni koji ipak prijeđu granicu, nailaze na nesklonost vlasti i stanovništva zemalja u kojima pokušavaju pronaći utočište.
Međutim, prije izbjeglica iz Ukrajine, k nama su pokušavale doći i izbjeglice iz Sirije, Iraka, Jemena, Libije, Afganistana i nisu baš nailazile na raširene ruke naših vlasti, ali ni građana. Nismo mnogo informacija ni imali o njihovim potrebama i željama u vezi traženja privremenog ili trajnog boravka u nas.
Ali gotovo svi smo čuli za slučaj afganistanske obitelji koja je 2017. vraćena s naše granice nazad u Srbiju. Kako prenose mediji, iskazi svjedoka pokazali su da su hrvatski policajci djevojčicu Madinu, njezinu majku i još petero njezine djece natjerali da se vrate natrag na srpsku stranu umjesto da im omoguće da zatraže azil u policijskoj stanici u Hrvatskoj. Istina, policajci su im pokazivali put prema granici osvjetljavajući ga baterijskim lampama. Ali put je vodio uz željezničku prugu i tu je nesretnu djevojčicu udario vlak i usmrtio je. Ako ih već nismo željeli zadržati u Hrvatskoj, zar se nije moglo pričekati jutro i tek tada majku s djecom vratiti u Srbiju? Sada je stigla presuda Europskog suda za ljudska prava iz Strasbourga. Utvrđeno je da su postupci hrvatske policije pridonijeli kobnom kraju života jedne djevojčice. Na temelju te presude moramo platiti odštetu od 40.000 eura i sudske troškove.
Kršćanska Europo, što tebi znače tako često isticani kršćanski korijeni? Zar samo mrtvo slovo na papiru?! Prihvaćamo li u dubini duše, uistinu svakog čovjeka kao brata/sestru? Po kojim se to djelima vidi da smo svi, ali uistinu svi, djeca Božja?
Ne bi li svi ljudi koji su izloženi stradanju u bilo kojoj državi trebali biti jednako vrijedni kada im je potrebna pomoć? Zar je djevojčica Madina manje vrijedna od djece koja ovih dana dolaze iz Ukrajine i pronalaze sigurnost, razumijevanje i utjehu u Hrvatskoj? Ili djeca Romi? Zašto njih promatramo sa zazorom i odbojnošću i na početku njihova života udaramo im negativan pečat na čela, na njihovu budućnost?
Koliko je puta papa Franjo zavapio tražeći više samilosti i razumijevanja za izbjeglice, ma otkuda dolazile. Osudio je globalnu ravnodušnost prema nevolji mnogih izbjeglica i to nazvao „brodolom civilizacije“. On optužuje „gluhost” za potrebe bližnjeg, „smrtonosnu ravnodušnost” i „ciničnu nezainteresiranost”.
Čuje li Europa Papine riječi, imaju li one ikakvu vrijednost za navodno kršćansku Europu?