mirjananU vrijeme dok je pandemija bila u punom zamahu a i sada od kada je započeo rat u Ukrajini, psiholozi savjetuju roditeljima kako razgovarati s djecom o tim temama. Koliko i kako ćemo djetetu približiti teške događaje, ovisi naravno i o dobi djeteta. Ali opće je pravilo da se djeci ne smije lagati, govoriti besmislice. Ono što je za dijete važno, treba izreći smireno, djetetu razumljivo i uvijek nastojati ostaviti „otvorena vrata“ dobrom rješenju trenutne teške situacije.
Mnogi naši političari ne znaju kvalitetno komunicirati. Nažalost, sada smo sigurni da se ne radi o slučajnosti nego uistinu o neznanju i bahatosti. Tu vještinu mnogi uporno ignoriraju, i nikako da shvate da su i njima potrebni savjeti i upute stručnjaka.
S gafovima u komunikaciji se započelo u jeku pandemije. Početak je bio vrlo obećavajući. Bili smo zadovoljni, neki i oduševljeni načinom odnosa Stožera prema javnosti, načinom njihove komunikacije. Međutim, uskoro su se pojavile pukotine u kvaliteti te komunikacije. Informacija je ponekad bilo previše i nisu bile jasno i razumljivo formulirane. Neke odluke Stožera su bile nelogične i teško razumljive, pa su samim tim građane poticale na otpor i neposluh. A komunikacija osim riječi uključuje i ponašanje. Nažalost, bili smo svjedoci postojanja dvostrukih mjerila. Neki su članovi Stožera ignorirali pravila kojih su se građani morali vrlo strogo pridržavati. Zato je nepovjerenje raslo iz dana u dan i nažalost kulminiralo slabim odazivom građana na cijepljenje. Tome je dodatno doprinijela i loša osmišljena i loše realizirana komunikacija tijekom kampanje kojom se nastojalo motivirati građane na cijepljenje.
Novi gaf uslijedio je nakon napada Rusije na Ukrajinu. Javno su se neke mudre glave hvalile koliko smo oružja poslali Ukrajincima i što sve još namjeravamo učiniti u slijedećim potezima. Jedan vojni stručnjak je naglasio da se tako ne bismo smjeli ponašati ako je važna pomoć koju pružamo, a ne samohvala i samopromocija plemenitosti. Jer, neke od informacija koje su otišle u eter mogu koristiti agresoru, čine se nanosi šteta i nama i Ukrajincima. Dakle, učini sve što možeš i šuti. Komunikacija koju su neki odabrali očito je bila diletantska.
Treći slučaj sramotne komunikacije je vezan uz bespilotnu letjelicu koja se srušila blizu studentskog doma u Zagrebu. Nažalost, prvi su se mikrofona dočepali oni koji najmanje poznaju problematiku o kojoj je riječ. Svako malo dobivali smo različite informacije koje su samo zbunjivale ljude i ulijevale dodatni strah i nepovjerenje. Tko je što vidio ili nije vidio na radaru, tko je kome poslao ili pak zatajio važnu informaciju, je li leteća sprava nosila bombu ili nije, koliko je kila eksploziva imala naprava, je li to bio dron, raketa… U ovako ozbiljnoj situaciji komunikacija s građanima ne bi smjela biti izvor straha, osjećaja bespomoćnosti i promocija diletantizma odgovornih.
Skupini događaja s lošom komunikacijom svakako pripada i epizoda s preletom borbenih aviona nad Hrvatskom. Ako se vježba baš morala održati nad Zagrebom nisu li građani trebali biti upozoreni na MIG-ove i Rafale koji će izazvati znatno pojačanu buku? A miru i spokoju građana sigurno neće nimalo pridonijeti način na koji pre često međusobno komuniciraju Predsjednik i Premijer, kao što su to učinili i u ovoj situaciji.
Zar doista naši političari ne shvaćaju da je način na koji se iznose određene informacije, kao i njihov sadržaj temelj na kojem se gradi povjerenje ili pak uzgaja strah i nedoumice kod građana. Pojaviti se na ekranu ne bi trebala biti prva misao u glavama političara, već znaju li dovoljno, imaju li provjerene informacije i jesu li sposobni jasno i koncizno priopćiti ono što je za građane relevantno. Ništa više od toga!
Koliko još puta moraju pogriješiti naši omnipotentni političari da bi konačno shvatili da ipak postoji i nešto što oni ne znaju, što rade loše, čime svojim građanima nanose štetu, ponekad i teško popravljivu. Jedino se možemo nadati da će im se to vratiti poput bumeranga
Pomalo, (ali sigurno i tragično) zaboravljamo na neke činjenice, događaje, osjećaje i razmišljanja koje smo „gurnuli“ sa strane. A sve to zbog dnevnih vijesti, jer ne zaboravimo:
Potpuno je nesporni podatak da gotovo 200 miliona eura (čitaj: DVIJESTOTINEMILIONA EUR-a) DNEVNO odlazi svaki dan iz Europe prema Rusiji za isporučeni plin i naftu. Kako do sada, tako vjerojatno i nadalje. Ili? Sve to u vremenima kada „isporučitelj“ vodi potpuno brutalan, napadački rat protiv Ukrajine (čitaj: Europe). Možemo li tako dalje? Ili bi se možda morali osloboditi ovakve ovisnosti?
Naravno, većina ljudi oko nas svakako je za to. Ali cijena za tako nešto bila bi (pre)visoka. Jer o rješenju, prema ekspertima, ovisi gotovo 1,2 miliona radnih mjesta posebice u kemijskoj, metaloprerađivačkoj, ali i prehrambenoj industriji europske zajednice – koje industrijske grane u slučaju obustave ruskog plina, u najvećem dijelu više ne bi bile proizvodno sposobne. Putin sve to predobro zna. Europski dobrovolji „izlaz“, „odustanak“ od ruske opskrbe energentima doveo bi do potpunog raspada pojedinih gospodarskih grana EU-a, posljedično i do velike nezaposlenosti.
Ali, do opisanog scenarija moglo bi doći i u slučaju, da predragi nam Vladimir Putin SAM okrene ventil za dovod plina, ili još bolje da isprovocira (ni kriv ni dužan!!!) zaustavljanje svake daljnje opskrbe Europe ruskim energentima. Jesmo li svjesni da ovakvo razmišljanje u konačnici za sve nas pretpostavlja vrstu ratne ekonomije u skoroj budućnosti? A o tome nitko ne priča. Svi govore problem ćemo riješiti. Kako? To ne kažu. Sjećate li se da smo u školi učili što se događa u slučaju ratne ekonomije?
Uštede, redukcije, maksimalne racionalizacije utroška svih vrsta energije. Da li nam političari govore tko će u takvom slučaju biti posebno pogođen? Kako će uopće izgledati takva prijeteća redukcija u našoj svakodnevnici? Da li će u sadašnje demokracije doći policija i redari kako bi održavali red i sigurnost građana? O tome nitko ne zbori.
Ukoliko dodamo da postojeći ministri (sadašnji ili uskoro neki budući, sasvim svejedno) vjerojatno uopće nisu razmišljali, a pri tom očito nisu niti obučeni ili pripremljeni da će morati razmišljati o nabavci oružja, zaštiti postojećih resursa Republike Hrvatske, ili vođenju razgovora i pregovora s potpuno novim „igračima“ u očuvanju ekonomije zemlje. Tko je od njih već pregovarao s autoritarnim režimom kao što je onaj u Kataru oko uvoza nafte? Oni uopće pojma nemaju kako se trguje s takvim „igračima“, a hvale se da imaju sve pod kontrolom. Da li je tome doista tako? Odgovor bi mogla dati tek opozicija, koje u Republici Hrvatskoj za sada (opet jednom) uopće nema. I to su stvarni jad i čemer naše demokracije..