mirjananNadali smo se mirnijem ljetu, ali nesretni virus Covid-19 nam ne da mira. Malo je on neukrotiv, ćudljiv, a malo smo mi neozbiljni i neodgovorni i rezultat nije izostao. Uspjeli smo oboriti rekord iz travnja, od 96 zaraženih u jednom danu!
Međutim, nisam kompetentna da bih mogla ozbiljno raspravljati o preuranjenosti ili pak neadekvatnosti uklanjanja nekih mjera zaštite. Ono što mene zanima je zašto neki članovi Stožera koje smo doista pozorno slušali i slijedili njihove upute (barem većina nas) tako teško prihvaćaju činjenicu da i oni mogu pogriješiti; da nisu nedodirljivi nacionalni heroji (kakvima smo ih u određenom trenutku doživljavali) već stručni ljudi koji ipak nisu bezgrješni.
Naime, kada je gosp. Capak bio na jednoj Konferenciji prije otprilike mjesec dana, slikao se s nekoliko sudionica tog skupa. Stajali su vrlo blizu i jednu od dama je i zagrlio. Kasnije se uspostavilo da je jedna od sudionica tog skupa bila pozitivna na virus i gosp. Capak je završio u samoizolaciji. Na primjedbe da baš nije bilo primjereno što se slikao u tako bliskom kontaktu, odgovarao je da je to trajalo vrlo kratko te da nije bilo opasano. To je možda točno s epidemiološke stane situacije, ali problem je psihološka strana. Naime, tim fotografiranjem je odaslao vrlo lošu poruku, iskazao je svojevrsnu licemjernost – ja se mogu slikati i zanemariti distancu o čijoj važnosti stalno govorimo, ali vi građani to ne smijete. Bilo bi edukativno djelotvornije, da je iskreno priznao kako je pogriješio. „Da, fotografiranje je trajalo vrlo kratko, ali bilo bi bolje da to nisam učinio, žao mi je.“ Njemu kruna s glave ne bi pala da je to rekao, dapače bolje bi se i učvrstila, a ljudi bi drukčije reagirali na ono što su vidjeli.
Također, svi smo vidjeli, u izbornoj noći se slavilo i pjevajući, i plešući i grleći se! Istina je da su svi stožeri bili na otvorenom, ali ipak je trebalo ostati hladne glave. Trebalo je stalno misliti na epidemiološku situaciju i biti svjestan da televizija sve snima te da oni koji zagovaraju poštivanje određenih pravila ponašanja ih ne bi smjeli tako eklatantno kršiti. Ali kad se to već dogodilo i bilo je jasno da su to građani s nelagodom gledali, trebalo je malo ljudske hrabrosti i poniznosti te priznati: „Da, naše ponašanje nije bilo prikladno. Dopustili smo da nas ponese euforija i žao nam je zbog lošeg primjera koji smo odaslali našim građanima i ispričavamo se zbog toga“. Ali, mi te riječi nismo čuli. Gospodin Beroš je na izravno pitanje novinarke je li u stožeru/ima bilo neprikladnog ponašanja, odgovorio da se možda, u nekim trenucima, svi nisu pridržavali preporuka!? Zašto je bilo tako teško priznati da su i on, ministar zdravstva i mnogi drugi podlegli euforiji pobjede? Da su nažalost, zaboravili na ozbiljnost epidemiološke situacije u kojoj živimo, zaboravili na preporuke koje građanima upućuju svakodnevno, zaboravili koliko su njihova ponašanja bitan element povjerenja koje očekuju od građana?
Poznato je da djeca cijene i poštuju svoje roditelje, svoje učitelje, sve odrasle koji su spremni priznati da nisu savršeni. Koji su spremni priznati da su u određenom trenutku pogriješili, bilo da su učinili ili kazali nešto neprikladno, bilo da su propustili učiniti nešto što je bilo neophodno u određenom trenutku. Priznati pogrešku i ispričati se! Nije to uvijek lako, a ni sve pogreške nemaju istu težinu. Ali odrasli bi trebali biti primjer djeci i mladima i pokazati da preuzimaju odgovornost i kada to nije nimalo ugodno. Isto vrijedi za sve javne ličnosti. Naravno, za političare, pa i stručnjake koji očekuju da im građani vjeruju. Jer povjerenje je preduvjet za realizaciju strategije u borbi protiv virusa. Loše nam se piše, ako građani prestanu slušati savjete Stožera, ako ih shvate kao nepotrebnu gnjavažu, ako povjeruju da su sami sebi najbolji epidemiolozi.
Želimo li steći povjerenje djeteta, partnera, prijatelja, susjeda, građana, nužno ga je zaslužiti. Dosljednošću, iskrenošću i spremnošću na suočavanje s vlastitim pogreškama i mogućim posljedicama tih pogrešaka. Iako je nekima to teško prihvatiti, ipak, notorna je činjenica da baš nitko od nas smrtnika nije savršen. Razlikujemo se samo po stupnju spremnosti da to priznamo i ponašamo se u skladu s tim!
Nema dosljednih političara. Bar ih nismo imali priliku upoznati na našim prostorima. Dok je u prvom planu bila struka, bilo je i povjerenja. Kad je struka devalvirala u politiku, urušila se i platforma povjerenja. Isto bi bilo da se radilo o bilo kojem drugom sazivu članova stožera. Politika je k…a, tako su oduvijek govorili naši stari. Prostituiranje za novac i položaj će trajat do novih izbora. A onda opet sve isto. Ko preživi ovu neman og korone pričat će.
Zašto stalno vrijeđamo sami sebe? Političari su takvi kakav je i narod koji ih je izabrao. Oni koji nisu išli na izbore, tko im je kriv. Obzirom nisam mogao izabrati kome dati glas, kao i uvijek ili često u posljednje vrijeme, moj je listić završio kao nevažeći. Ali zbog toga NEMAM pravo prozivati kurbe koje su (ili koje će se u nekoj od ranije nenajavljenih koalicija) dočepati vlasti. Pazite: pri tom s mojim glasom ili bez njega. Jer dogovoriti će se kako im odgovara i paše. I sam sam sudjelovao u mnogim (sličnim) razgovorima. To jednostavno nije za prepričavati, ali potrebno je pri tom imati i “dobar želudac” da se sve pohvata i da se ostane priseban. Inače, opisana aktivnost s vrijednostima politike, morala i/ili brige o ljudima i društvu nema nikakve veze. Oni koji su se kandidirali, koji su birani NIKAKO NE SMIJU ODBIJATI razgovore, pregovore, dogovore… Jer ukoliko ne žele (međusobno) razgovarati, pa što onda uopće rade u parlamentu? Oni su svi zajedno (posebno oni koji ne žele razgovarati) obični politički jadnici, nepismeni, bez bilo kakvih vrijednosti i vizija. To je stvarna strahota naše politike. Zamislite: oni su političari koji uopće ne žele razgovarati????. Možda znaju samo pucati i bacati noževe? Tko zna. Svi bi samo vladali, bili bi diktatori uvjereni kako je njihova istina prava i jedina (ispravna) istina. Ali nije (no oni to ne znaju i nikada neće shvatiti, jer su POLITIČKI ograničeni, pače potpuno defektni). A narod je izabrao kurbe, pa sada izvolimo biti tiho, i patimo dalje slušajući i promatrajući politički primitivizam.
Zamislite te političke likove da su noćas bili dio pregovarača u EU parlamentu. Ne bi bilo niti EU parlamenta niti Europe. Demokracija je naporna, skupa i polagana. Diktatura je jednostavna, brza i opaka. A Hrvatska je s takvim kurbama potpuno u kur….
PS: molim oprostite na ponekom “narodnom” izrazu, ali nadam se da će neki od izabranih političara kojih se tiče moja kritika, tako uspjeti bolje (ili možda: uopće) razumjeti da su zalutali u politiku. Potpuno.
PPS: da, još jedan detalj: biti uspješan političar i čovjek nema nikakve veze s akademskom titulom ispred imena. Jer već sada, i prije prvog zasjedanja potpuno je jasno da su mnogi izabrani magistri, doktori, specijalisti, istovremeno i najobičnije “političke guzice”. No demokracija dozvoljava i takvu mogućnost.