mirjananMnogi problemi s kojima se susrećemo u različitim sferama, mogli su se izbjeći ili barem umanjiti kad bi se željelo sagledati problem umjesto zatvarati oči i uši i glumiti da je sve u najboljem redu. U mnogim slučajevima tek kad se omča oko vrata opasno stisne mjerodavne osobe se sjete reagirati. Ali ne uvijek!
Toliko se puta naglašavalo da se požari najbolje gase pilama. To se zove prevencija. Nužno je otvarati i održavati požarne puteve a ne čekati da taj posao obavi vatra koja zbog našeg nemara može donijeti goleme štete. Kad je o vatrogasnim postrojbama riječ Vlada RH je poduže vrijeme propuštala priliku da ujednači plaće profesionalnih vatrogasaca zaposlenih u javnim vatrogasnim postrojbama, odnosno vatrogasaca na lokalnoj i regionalnoj razini s plaćama profesionalnih vatrogasaca na državnoj razini. Iz Koordinacije sindikata i udruga profesionalnih vatrogasaca ističu da oni obavljaju poslove iste složenosti. Ali žestoki ovoljetni požari ipak su primorali Vladu da učini ono što je trebalo učiniti davno! Zašto treba čekati veliku nevolju da bi se učinilo ono što je i bez te nevolje bilo neophodno?
Slične probleme imamo i kada je prometna regulativa u pitanju. Kroz mnoga mjesta prolaze kamioni, jure auti, pješačkog prelaza nema tamo gdje je nužan. Tek kad se dogodi tragedija, problem se počinje rješavati. Tužno i poražavajuće. A koliko vozača ima prometnih prijava da ih je teško i prebrojiti, ali i dalje sjede za volanom i predstavljaju opću opasnost. Zašto se ne djeluje preventivno, nego tek žrtve pomiču stvari s mrtve točke?
Koliko je samo kuća i vila izgrađeno u potpunosti i tek tada su uslijedile zabrane gradnje ili odluke o rušenju objekata. A što se čekalo u trenutku kada je gradnja započeta? Koliko su često građani protestirali zbog nedopuštenih građevinskih radova koji predstavljaju devastaciju baštine, zelenog pojasa, pomorskog dobra… ponekad reakcije uopće nema, a ponekad se pojavi neki inspektor koji nešto zabrani, ali sutradan se sve nastavlja po starom! Zašto mjerodavna tijela ne djeluju preventivno, zašto dopuštaju kršenje zakona i propisa, zašto ne provjeravaju poštuju li se odluke koje su donijeli? Zašto naš Premijer i Predsjednik odlaze na marendu ili ručak na mjesta koja nelegalno posluju?
Nažalost i u Centrima za socijalnu skrb događaju se propusti koji ponekad završe tragično. Jer adekvatna prevencija zakazuje, zbog različitih razloga. Sjetimo se samo djevojčice iz Nove Gradiške koja je bila smještena u udomiteljsku obitelj jer je biološka bila nefunkcionalna. Međutim, nakon dvije godine Centar je odlučio vratiti dijete u biološku obitelj iako je dijete bilo dobro adaptirano kod udomitelja. Navodno se se materijalne prilike biološke obitelji poboljšale a i partneri su stupili u brak. O ostalim promjenama u obitelji, koje su važne za normalan razvoj djeteta, nije bilo govora. Trebalo je naravno djelovati preventivno i dobro pripremiti obje strane, obitelj i dijete na zajednički život. To je izostalo, djevojčicu su roditelji zlostavljali i tragedija je bila neizbježna.
I najnovije događanje tijekom koncerata u Imotskom govori o našoj farizejštini, o nerješavanju odnosno o ne preveniranju problema. Toliko godina nakon drugog svjetskog rata u nas još nije svima jasno kakva je bila uloga ustaša u našoj povijesti. Kada mladi ljudi uzvikuju „za dom spremni“ za to su odgovorni odrasli, njihovi roditelji, učitelji i naravno političari. Dio političara očito nije spreman jasno i glasno reći da ustaškom pozdravu nije mjesto u demokratskoj državi Hrvatskoj. Očito da mladi malo ili ništa ne znaju o djelovanju ustaša. Ali ima mnogo onih starijih, koji to dobro znaju. Naravno, uvijek je javljaju opravdanja da se u Domovinskom ratu ginulo s tim pokličem na usnama. I to je istina. I slava svima koji su dali svoje živote za svoju zemlju, za slobodu. I jasno je da je u ratnim danima mladima ( ne svima, ali mnogima ) „za dom spremni“ zvučalo plemenito i motivativno, jer nisu znali tko je i s kojim ciljem koristio taj uzvik. A kada je rat prošao, naš predsjednik Franjo Tuđman raspustio je HOS, a u jednoj tv emisiji je izjavio da „zna da je među tim mladićima bilo hrvatskih fanatika, hrvatskih ljudi koji su imali hrvatske ideale, ali je začuđujuće da nasjedaju onima koji im oblače crne košulje i fašističke oznake iz izgubljenog 2. svjetskog rata“.
Pitam se, kada je netko ozbiljno razgovarao s mladima i pokušao od njih čuti što je to što ih privlači na koncert Thompsona, što uistinu znaju o pokliku „za dom spremni“, o Juri i Bobanu? Moj je dojam da smo mi kao društvo odgovorni za sve što nam se ne sviđa u ponašanju mladih jer nas ne zanimaju njihove potrebe i želje. Nažalost, ne nudi im se sigurna budućnost i zato se lako hvataju na populističke i nacionalističke udice, vjerujući da tako pokazuju domoljublje. Tko je i kada s njima razgovarao što je to istinsko domoljublje? Odgajati i obrazovati mlade se ne može na prigodnim mitinzima i koncertima nego u obitelji, školi, u društvu.
Vrijeme je da shvatimo da je prevencija u svim područjima života mnogo učinkovitija nego ispravljanje „krivih Drina“.