ZAŠTO SE RIJETKO SMIJEMO, A ČESTO KUKAMO?

Indijski liječnik Madan Kataria utemeljio je 1998. godine Svjetski dan smijeha koji se slavi čak dva puta godišnje, 10. siječnja i 2. svibnja. Utemeljitelj svjetskog dana smijeha želio je podsjetiti ljude koliko je smijeh važan. Jesmo li se 10. siječnja sjetili slaviti smijeh? I zašto je to uopće važno? Kad se smijemo osjećamo se  bolje, učinci stresa nestaju ili se smanjuju,  jača naš imunitet.  Istraživači tvrde da smijeh potiče stvaranje stanica koje u ljudskom organizmu uništavaju tumorske stanice, bakterije, viruse i mikroorganizme. Prilikom intenzivnog smijanja aktivira se više od 300 mišića lica, trbuha, dijafragme, leđa, nogu i ruku. Smijeh dovodi više kisika u krvožilni sustav i potiče lučenje endorfina i dopamina te poboljšava kemiju u ljudskom mozgu.

Smijeh i dobro raspoloženje utječu na koncentraciju i našu ustrajnost u određenom poslu. Pomažu nam da probleme i teškoće koji nas neminovno prate, sagledavamo iz drugog kuta, postajemo fleksibilniji pri razmišljanju i tako lakše dolazimo do rješenja problema koji nas muče.

Smijeh igra važnu ulogu u vođenju konverzacije i ključan je za stvaranje socijalne povezanosti između pojedinaca ili grupa. Humor je iznimno važan element u interpersonalnoj komunikaciji. Nasmiješena i duhovita osoba lakše se povezuje s prijateljima, poznanicima i članovima obitelji, lakše započinje razgovor o nekim ne baš ugodnim temama.

Poznato je da đaci iznimno cijene duhovitost kod svojih učitelja i profesora. Uz dosljednost i objektivnost, smisao za humor se najčešće spominje kao poželjna osobina učitelja. Na taj se način lakše uspostavlja produktivna atmosfera u razredu, motiviraju učenici za rad a i lakše se rješavaju neke problematične situacije. I u školi izvan škole cijenjene su osobe koje se znaju našaliti i na svoj račun. U određenom trenutku to može biti presudno za uspješno razrješavanje neke problematične situacije, za popuštanje napetosti, za započinjanje otvorenog razgovora, za razbijanje predrasuda.

Naravno, kao i u svemu i s humorom treba imati mjeru, znati koliko se možemo s nekim šaliti i što smije biti predmet šale. Ponekad, i osoba koja je inače duhovita i koja se voli šaliti može se naći u situaciji kada će joj šala smetati. To je potrebno prepoznati i ne ustrajati u načinu ponašanja koji joj trenutno ne odgovara.

Smijeh je uistinu ljekovit, besplatan je a ipak se čini da se nedovoljno smijemo. Možda nam se čini da nas drugi neće ozbiljno shvaćati ako se često smijemo. Ili nam se čini da u sadašnjoj situaciji nema ničeg smiješnog, možda prije zabrinjavajućeg i tragičnog. Ali upravo kad nam je teško, kada su okolnosti u kojima živimo ozbiljne i zahtjevne, djelotvorno je posezati za tim besplatnim darom koji nam uistinu može olakšati trenutnu situaciju, ali i motivirati nas da se uhvatimo u koštac s pravim problemima. Smijati se, ne znači ignorirati probleme i biti neodgovoran, već samo pristupati im na drukčiji način.

Međutim, mi u Hrvatskoj više volimo nešto drugo a to je žaljenje, grintanje, kukanje. Žalimo se na sve i svašta, ali najčešće bez ikakve želje da nešto napravimo u vezi toga. Nije najvažnije učiniti nešto kako bi nam bilo lakše, nego je važno grintati, kako nam je teško! Naravno da je dio naših žalopojki potpuno opravdan, ali ima ih podosta koje su besmislene. Tako na primjer, često zimi kukamo kako je hladno, a ljeti pak grintamo zbog vrućine. Ljeti također kukamo zbog gužvi koje stvaraju turisti, a zimi zbog toga što je grad prazan, ulice puste, nigdje žive duše. Meni se osobito sviđa kada u samoposluzi ljudi sebi u bradu grintaju jer je red pred blagajnom vrlo dug, ali nitko ne poduzima ništa kako bi se i na ostalim blagajnama kojih u dućanu ima znatno više, također pojavila blagajnica.

Jasno je da ne možemo sami riješiti sve one situacije koje nas potiču na kukanje i jadikovanje, ali ni ono što bismo mogli učiniti, često ne radimo. Kao da uživamo u prepričavanju događaja koji nas iritiraju, ali nas ne potiču ni na kakvu aktivnost. Možda bismo čak bili nezadovoljni kada bi se situacija promijenila, jer bi nestao razlog za kuknjavu! Pitanje je zapravo kukamo li najčešće zato što bismo uistinu željeli neku promjenu, ili je kukanje samo sebi svrha? Sport koji nam dobro ide!