mirjananRepublika Hrvatska je potpisnik UNESCO-ve „Konvencije o pravima djeteta“ i UN-ove „Konvencije o pravima osoba s invaliditetom“ koji za primarni cilj imaju razvoj inkluzivnog odgoja i obrazovanja.
Ponosni smo što od 1981. godine djeca s teškoćama u psihofizičkom razvoju imaju pravo na školovanje u redovitim školama. Prije smo govorili o integraciji te djece, a danas redovito rabimo pojam inkluzije. Za razliku od integracije kod koje je naglasak više na mjestu gdje se obrazovanje odvija, inkluzija se primarno veže uz proces. „Ona u prvom redu ističe i naglašava različite razvojne potencijale, a manje govori o nedostacima.“ Inkluzija je zahtjev kojim se naglašava da svako dijete ima pravo na obrazovanje u skladu sa svojim mogućnostima.
Dakle, osnovni cilj obrazovne inkluzije nije samo integrirati djecu u sustav redovnog školovanja, nego osigurati neophodne uvjete u kojima će obrazovne i životne potrebe djece s posebnim potrebama biti zadovoljene. Kako bi inkluzija bila uspješna mnogo toga mora biti usuglašeno, ukomponirano u cjelinu kako ne bi bilo disonantnih tonova. I učenici, nastavnici, ravnatelji, stručni suradnici, roditelji ali i drugi čimbenici koji po potrebi surađuju sa školom. Ovisno o vrsti i intenzitetu posebne potrebe postoji niz programa koji su usmjereni na primjerene oblike i metode rada s učenicima. Naravno, temeljno je pitanje kakva je zapravo obrazovna politika. Kvaliteta primjene obrazovne inkluzije pretpostavlja spremnost školskog sustava da osigura potrebne uvjete za efikasnu odgojno-obrazovnu praksu.
Jesu li postavke obrazovne inkluzije samo forma ili uistinu postoji želja i namjera da se ona kvalitetno provede u djelo? Jesmo li mi uistinu spremni za inkluziju djece s bilo kojom posebnom potrebom? Ili je sve samo lijepa priča koja uistinu zaživjela nije.
Na primjer, resorno Ministarstvo odlučilo je u ljetnim mjesecima ove godine promijeniti Pravilnik o pomoćnicima u nastavi i vratiti odluku koja se nije primjenjivala nekoliko godina, a tiče se broja asistenata u razredima s više učenika kojima treba pomoć. Tako je odlučeno da od ove školske godine u svakom takvom razredu bude samo jedan asistent. To je bila šokantna spoznaja za sve roditelje čija djeca trebaju konstantnu pomoć. Početkom ove školske godine dovedeni su pred gotov čin i užasnuti shvatili da njihovo dijete gubi osobnog asistenta te uspješnost njegova školovanja dolazi u pitanje.
Slučajno ili ne, događanje s dječakom iz jedne zagrebačke škole koje pratimo već poduže vrijeme, jasno pokazuje nemoć odgojno obrazovnog sustava i svih pratećih institucija. Logično je zaključiti da sličnih slučajeva ima mnogo, samo se jedan, iz tko zna kojeg razloga probio na prve stranice portala i drugih medija. I bojim se pokazao pravo stanje stvari.
Spomenuti dječak, koji svakako ima pravo na obrazovanje izazvao je metež neviđenih razmjera. Je li njegova posebna potreba uistinu tako posebna, nikad viđena u nas pa je zato izazvala toliko buke i problema? Radi li se uistinu o djetetu koje je zlostavljač te je opasno za svoje vršnjake? Zar je dijete od četiri ili pet godina bilo nerješiva zagonetka za sve stručnjake? Zar naš odgojno obrazovni sustav ne poznaje neke druge odgojne metode, kvalitetnije i djelotvornije od premještanja u drugu ustanovu?
Ako su poteškoće dotičnog dječaka ustanovljene u njegovoj četvrtoj ili petoj godini a on do danas nije dobio adekvatan tretman, kakvo smo mi društvo? Borimo se načelno protiv svih vrsta nasilja, a provodi ga se nad nemoćnim djetetom! Ako to dijete vapi za pomoći već nekoliko godina, a nije ju sve ove godine dobilo, to je skandal neviđenih razmjera, profesionalni i ljudski. Ako je dijete uistinu opasno za svoju okolinu, a stalno je u društvu ostale djece, prvo u vrtiću, pa zatim u školi, to je pogreška koja je mogla rezultirati ne samo neželjenim nego i opasnim posljedicama.
Ma kako sve ovo završilo, velika šteta je učinjena, a oštećenih ima jako, jako mnogo. Perje se razletjelo svuda oko nas i nemoguće ga je u potpunosti pokupiti.
A gdje su odgovorni? Na vidiku nema nikoga!