VAŽNO JE UČITI O MEĐUSOBNOM POŠTOVANJU, SURADNJI, TOLERANCIJI I USVAJAJNJU DRUŠTVENIH VJEŠTINA

„Ocjene nisu presudne – važnije nam je da djeca i učitelji budu sretni u školi!“ naglasila je profesorica emerita sveučilišta na Islandu, Lilja M Jonsdottir. Uz to je nadodala: „Čini se da naša djeca vole školu i čini se da je većina njih sretna u školi.  Osjećaju da puno nauče, iako se to ne odnosi konkretno na neki predmet, na matematiku, jezike ili društvene znanosti. Već puno uče o međusobnom poštovanju, suradnji, toleranciji, usvajaju društvene vještine, zbog čega će biti sretni(ji) u životu.“ 

Koliko su naša razmišljanja o školi, o njezinoj temeljnoj ulozi daleko od ovih islandske profesorice. Naša se djeca iscrpljuju u trci za ocjenama, točnije rečeno u trci za peticama. I ne samo djeca, nego i roditelji, pa i učitelji. Jer u nas kao da druge ocjene ne postoje, nisu vrijedne spomena. Petica sjedi na tronu i definira vrijednost svakog učenika. Ali ne petica u smislu kvalitetnog znanja. Jer, nažalost, u nas nije bitno koliko i kakvo znanje ta ocjena pokriva, jedino je broj važan! Ne treba ni spominjati da osobine kao na primjer odgovornost, tolerancija, suosjećanje, poštenje, suradnja, međusobno poštivanje…. ne znače naš ništa. Čini se da ne zanimaju ni roditelje, ni učitelje. Jer, ne postoji skala na kojoj bismo ih mogli izmjeriti. 

Očito, Islanđani dobro znaju vrijednost i važnost mentalnog zdravlja kao i ulogu odgoja u razvoju mlade osobe. Jer, to čemu oni pridaju važnost je upravo to – briga za mentalno zdravlje i kvalitetan odgoj mladih generacija.

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen došla je u posjet Hrvatskoj na Novu godinu, na dan kada su se podigle rampe na granici sa Slovenijom i Mađarskom i kada se u  Hrvatskoj u opticaj pustio euro. U intervjuu Hini je rekla: „Znam koliko je truda bilo potrebno da se ispune svi uvjeti za ulazak u Schengen i da se provedu reforme potrebne za ulazak u eurozonu. Možete biti ponosni na to. Hrvatska ovime dovršava svoju punu europsku integraciju i njezini građani mogu uživati u nekim od najboljih pogodnosti koje naša Unija pruža….“

Istina je da je država postigla uspjeh osiguravši ulazak u Schengenski prostor. Trgovački transferi lakše će se odvijati, komotnije će se putovati… Ipak, čini se da  naši političari zaboravljaju da osim djelovanja na vanjskom planu i pozicioniranja Hrvatske u Europi, postoji i obveza služenja vlastitom narodu, unutar državnih granica. Ali pojam služenja je za naše političke moćnike očito potpuna nepoznanica, da ne kažem besmislica. Ni u ovom kontekstu ne može se ne spomenuti Banovinu. Netko je dobro napisao prošlih dana, kako bi bilo sjajno da je gđa Ursula mogla popiti kavu s gospodinom Plenkovićem u Glini. Jer, tko može biti ponosan na činjenicu da se u dvije godine gotovo ništa nije učinilo za stradale u potresu. Čak se nitko iz Vlade nije udostojao doći u Baniju na dan sjećanja na potres koji  je mnogima uništio imovinu prije dvije godine, a sada im polako uništava živote iako se zemlja više ne trese. Jesu li ponosni na to, čini li ih to sretnima? Udar potresa nije se mogao spriječiti, ali ovakvo neodgovoran, bahat i bešćutan odnos prema ljudima koji su stradali u potresu, nije se smio dogoditi.

Je li vladajuću garnituru itko u školi učio, „o međusobnom poštovanju, suradnji, toleranciji, usvajaju društvenih vještina, zbog čega će biti sretni(ji) u životu.“, kako ističe profesorica s Islanda.

Čini se da su naši političari sretni u životu baš zato što nemaju spomenuta znanja, a sreća nas ostalih očito nije njihov prioritet. Važno je da te Europljani hvale, a kod kuće je na repertoaru neka druga predstava.

Zašto ti sjevernjaci  mnogo više od nas cijene odgojnu komponentu u školskom sustavu?  Zašto ozbiljno slijede Sokratovu uputu da edukacija nije i ne smije biti punjenje praznih posuda, već potpaljivanje lampi? Zato što im je stalo da njihovi građani budu sretni.

A kako mi odgajamo našu  djecu, naše mlade? Ako koja lampica svijetli malo jače ili daje drukčije svijetlo od ostalih, nastojimo je što prije ugasiti ili barem učiniti gotovo nevidljivom. S takvim „nevidljivim“ građanima može se kasnije kada steknu pravo glasa na izborima, mnogo lakše manipulirati nego s „raznobojnim lampicama“ koje ne žele prihvatiti teror korumpiranih, nesposobnih i umišljenih političara, političara koji su uvjereni u vlastitu nedodirljivost i pretplaćenost na neodgovornost bez posljedica.  

Ali, kad-tad, ipak maca dođe na vratanca! Barem se nadam.