TREBA LI ZABRANITI MATURALNA PUTOVANJA?

Nakon tragedije koja se dogodila u Pragu tijekom maturalnog putovanja učenika iz Porečke srednje škole, mnogi su se zapitali trebali li zabraniti ta putovanja? Nastavnici koji su bili na tom putovanju doživjeli su strašnu traumu od koje se možda nikada neće u potpunosti oporaviti. Kolege i prijatelji mladića koji je poginuo također su doživjeli jedno zastrašujuće iskustvo. A roditelji i rodbina poginulog mladića? Samo oni znaju kako im je

U nas se nakon bilo koje tragedije, individualne ili skupne često spominju radikalna rješenja. Najčešće, to nije dobar način, jer ne nudi stvarno već samo prividno rješenje problema. Ponekad se predloženo rješenje ne temelji na  kvalitetnom poznavanju situacije i događanja koji su rezultirali tragedijom. Jer, svi znamo da djeca i mladi ne moraju otputovati na izlet ili maturalno putovanje, da bi se upustili u neke opasne avanture, da bi testirali neke svoje sposobnosti, da bi poželjeli nekoga zadiviti… što ne mora, ali može imati teške pa i kobne posljedice. Za mnoge svoje poduhvate mladi dobivaju poticaj gledajući razne društvene mreže. Promatrajući nešto na ekranu budu potaknuti da to i sami naprave jer gledajući drugoga, sve izgleda mnogo jednostavnije i bezazlenije nego u realitetu. Često precjenjuju svoje motoričke sposobnosti a podcjenjuju zahtjevnost onoga što treba učiniti.

U glave tinejdžera usađeno je uvjerenje o vlastitoj nedodirljivosti, neranjivosti… problemi i nesreće se događaju drugima, vjeruju oni! To iracionalno i netočno uvjerenje ne možemo iz njihovih glava izbaciti logičkim objašnjenjima. Ta dob nije plodno tlo za logičko razmišljanje i razuman odnos prema opasnostima. Jer opasnosti su za njih izazov, a ne  nešto što bi trebalo izbjegavati. To je sastavni dio procesa odrastanja i zabrane tu neće riješiti ništa. Mogu samo djelovati suprotno od onoga što bi se željelo postići.

 Znači li to da su roditelji i učitelji potpuno bespomoćni te da moraju samo strpljivo čekati da mladi sazriju? Nikako. Ali treba biti svjestan da i onda kada se trudimo i ispravno odgajamo djecu, uvijek je moguće da netko u jednom trenutku isklizne iz naučenih i sigurnih tračnica. Nekada bezbolno, nekada uistinu bolno, a nekada i tragično.

 Ono što se sigurno može i mora učiniti, to je veća uključenost „odgovornih odraslih“ u život djece i mladih. S njima treba uistinu razgovarati, slušati i čuti što nam poručuju i onda kada ništa ne kažu. Smireno pokušati saznati što ih tišti, uznemiruje i frustrira. Treba ih odmalena učiti socijalnim vještinama, kako se nositi s neuspjesima i problemima, kako nenasilno rješavati sukobe. Također je bitno da mladi shvate da ne moraju uvijek biti veseli i sretni, da su i tuga i zabrinutost emocije koje svi doživljavamo, i ne treba ih skrivati niti se njih bojati ili sramiti; da ne moraju biti najbolji, najljepši, najpametniji da bi bili voljeni i prihvaćeni. I možda najvažnije od svega, treba ih uvjeriti da tražiti pomoć (roditelja, psihologa, učitelja, psihijatra, svećenika, prijatelja…) zbog različitih razloga, nije znak slabosti već pokazatelj zrelosti i odgovornosti. Odrasli ne smiju smetnuti s uma  važnost vršnjaka u toj dobi. Oni su vrlo bitan dio socijalne mreže tinejdžera. Vršnjaci mogu biti izvor povjerenja, sigurnosti, oslonac u teškoćama, ali i  poticaj za iskazivanje hrabrosti, spretnosti, neustrašivosti, za srljanje u rizične situacije.

Život na društvenim mrežama ne bi smio u potpunosti zamijeniti „život u živo“, ali zabranjivati mladima korištenje društvenih mreža bilo bi apsurdno Rizično je, također, ako  jedino društvene mreže određuju pravila ponašanja, diktiraju što je poželjno i prihvatljivo u izgledu i u ponašanju, a omalovažavaju i ismijavaju, čak izopćuju one koji to ne slijede. 

 I što učiniti? Odgovor je uvijek isti – djecu i mlade treba odgajati u obitelji, u školi, u društvu! Ne čekati da se dogodi neka tragedija,  da depresija i anksioznost postanu sastavni dio života velikog broja mladih, da konzumacija alkohola i droga postane svakodnevna potreba…  Generacije koje stasaju zaslužuju da budu voljene, da nekome uistinu a ne samo parolaški, bude stalo do toga  što žele, čega se užasavaju, što im smeta kod odraslih, vide li sebe u budućnosti u ovoj zemlji. Zato je nužno izgrađivati međusobno povjerenje između roditelja i djece, učenika i učitelja, stvarati ozračje u kojem se može o svemu razgovarati bez straha i srama. Ali to je proces koji započinje vrlo rano i koji zahtjeva njegovanje kako bi postao dobra podloga za amortiziranje i rješavanje brojnih problema i izazova koji odasvud izviru u procesu odrastanja. Jer kako reče Mahatma Gandhi: “Budućnost ovisi o onome što ćeš učiniti danas“.