ŠKOLA ZA ŽIVOT – DRUGI PUT!

Slušajući o problemima vezanim za pomoćnike u nastavi moglo bi se pomisliti kako smo se tek nedavno odlučili djecu s teškoćama u razvoju uključiti u redovne škole. Ali tu bi grdno pogriješili. Početak uključivanja datira iz daleke 1980. godine. Ideja dobra, humana, stručno utemeljena ali realizacija kojekakva, sve do danas.

Institut pomoćnika u nastavi je znatno novijeg datuma, ali i o njima govorimo već desetak godina. Zbog toga je neshvatljivo da je tek ove godine objelodanjen Pravilnik o radu pomoćnika u nastavi. Zar se do sada njihov rad odvijao kako je kome palo na pamet, potpuno stihijski? Je li napisati taj Pravilnik bio toliko složen posao ili je zapravo godinama carevala neodgovornost?

Također se čini nevjerojatno da tijekom tolikih godina nije bilo moguće jasno i nedvosmisleno definirati koja djeca imaju pravo na pomoćnika u nastavi te svima koji zadovoljavaju navedene uvjete, osigurati pomoć. Koliko zabrinutih roditelja i učitelja, koliko prestrašene djece na početku svake školske godine! Koliko neizvjesnosti za potencijalne pomoćnike!  

Gospodin Hrvoje je na prvi dan škole doveo u školu sina koji ima poremećaj iz autističnog spektra. No njegovog asistenta nije bilo. Čudno da nitko iz škole nije obavijestio roditelje da pomoćnik neće moći dočekati dječaka te da ga dovedu kasnije. Naime, opća strka i galama autističnom dječaku ulijeva strah. Fotografiju uplakanog sina koji se danima pripremao za prvi dan škole, a koji je za njega završio tako tužno, njegov je otac objavio na Facebooku. 

To je samo jedan primjer, ali nažalost ne jedini. Ima djece koja su prošle godine ili čak i više godina uspješno pohađala školu zahvaljujući pomoći asistenta. Ali ove se školske godine netko sjetio da im pomoćnik više ne treba, a negdje još nisu stigli ni odlučiti je li pomoćnik nužan ili nije.

Nemaju samo redovite škole problem s pomoćnicima u nastavi. „Moj sin, dijete s višestrukim teškoćama u razvoju, dijete u invalidskim kolicima, krenuo je u prvi razred Centra za odgoj i obrazovanje ‘Slava Raškaj’ u Splitu“, piše jedna majka. No njegov razred nije još formiran, a Ministarstvo još nije odobrilo mjesto za učitelja, odnosno defektologa, iako je dotična ustanova sve što je bilo potrebno, učinila na vrijeme.

Je li u pitanju nemar, neznanje ili podcjenjivanje? Hvalimo se kako želimo da djeca s teškoćama u razvoju budu integrirana u društvo, kako je važno da do izražaja dođe ono što ta djeca mogu, njihove kvalitete, umjesto da se u prvi plan ističu njihove teškoće. Tako je to na papiru, ali u životu se često događa nešto sasvim  drugo.

U konfuziji i anarhiji koja još traje, Ministarstvo kao argument u prilog svom „kvalitetnom“ djelovanju ističe da je ove godine  odobreno 4 000 pomoćnika, što je tri puta više nego prije 5 godina!!!! Ruga li se netko ovakvom izjavom svima koji očekuju ozbiljan pristup problemima. Pa valjda je jedino važno koliko je pomoćnika uistinu potrebno! Možda ih  još i nedostaje i sasvim je svejedno koliko ih je bilo u prethodnim godinama. Važno je da barem ove školske godine, ako tako nije bilo prethodnih godina, pomoć dobiju sva djeca koja ju trebaju. Jer u protivnom će „škola za život“, nažalost, djecu pripremati za konfuziju, nedorečenost, farizejštinu, nemar, površnost i neodgovornost, tamo gdje svega toga ne bi smjelo biti.

Je li upravo ovakva škola, nažalost prava škola za život, danas, u Hrvatskoj ?