mirjananJoš u ožujku je Jutarnji list, pa zatim i drugi mediji pisali o slučaju bullyinga u osnovnoj školi u Zagrebu. Dječak je mjesecima zlostavljao vršnjake u razredu, desetero njih je završilo kod psihologa, a učiteljica je otišla na bolovanje. I pedagog iz te škole dao otkaz.
Nažalost, mjesecima nitko od nadležnih nije krenuo u konkretno rješavanje problema, iako je škola sukladno protokolima, još početkom kalendarske godine o slučaju obavijestila i zatražila podršku Agencije i Ministarstva i postupala sukladno uputama s interdisciplinarnih sastanaka.
Roditelji kojima je čekanje da se situacija razriješi na zadovoljavajući način dozlogrdilo, odlučili su djecu ispisati iz te škole. Iz nepoznatog razloga čekalo se početak nastave u rujnu i tek tada je održan sastanak u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i mladih s predstavnicima Gradskog ureda, AZOO-a, ravnateljicom škole i roditeljima dječaka koji je stvarao probleme. Tada je odlučeno je da će dječak biti prebačen u drugu školu! Zašto u drugu školu, nitko nije obrazložio.
Nije nužno biti psiholog, ni pedagog da bi se shvatilo da fizičko premještanje učenika iz jedne škole u drugu neće ništa riješiti. Poteškoća, problem koji postoji, putuje zajedno s njim. Mogli su ga poslati i u drugi grad, sasvim svejedno. Dijete očito vapi za pomoći, a ona se ne nalazi u mijenjaju sredine!
To je vrlo brzo potvrđeno jer se učenikovo problematično ponašanje nastavilo. Vrijeđa djecu, govori prostote, neprimjereno ih dodiruje i sl.. Roditelji djece iz novog razreda su već prosvjedovali. Odlučili su da njihova djeca neće ići u školu i najavili su mogućnost da im se u narednim danima pridruže i djeca odnosno roditelji ostalih razreda te škole.
Iz Ureda pravobraniteljice za djecu Helence Pirnat Dragičević stigla je slijedeća obavijest: „Nažalost, ova je situacija, kao i reakcija djece i roditelja na ponašanje dječaka, očekivana. Žalosti da struka vjeruje i očekuje da će se ponašanje bilo kojeg djeteta promijeniti premještajem u novu školu. Problem nije nastao preko noći te se preko noći ne može ni riješiti, posebno ne premještanjem djeteta iz škole u školu, bez pružanja odgovarajuće i kontinuirane stručne pomoći i podrške, kao i koordinacije svih onih koji jesu ili bi trebali biti uključeni u pomoć. Neshvatljivo je da stručnjaci koji rade s djetetom unutar zdravstvenog sustava, sustava obrazovanja i socijalne skrbi još uvijek nisu detektirali stvarni problem i pronašli odgovarajući oblik podrške te istovremeno donijeli odluku o primjerenom obliku školovanja. Svako dijete ima pravo na odgoj i obrazovanje, a struka mora znati pronaći i osigurati primjereni oblik školovanja za svako dijete obzirom na poteškoće koje izražava.“
A mi i dalje, bez srama, škole nazivamo odgojno obrazovnim institucijama. A odgojna komponenta tone sve dublje i pitanje je znamo li je i želimo li je izvući na površinu. Važno bi bilo znati je li spomenuti dječak pokazivao određene probleme kada je krenuo u školu? Ako je, što je poduzeto? Ako nije, kada su započeli problemi i što se sve tada poduzelo? Nije moguće da u Zagrebu ne postoje stručnjaci koji mogu predložiti adekvatno rješenje nastalog problema!
Sadašnja situacija je nedopustiva za dotičnog dječaka, ali za svu ostalu djecu. Njegov vapaj za pomoći očito se neadekvatno tretira, čime se samo produbljuju problem i otežava njegovo rješavanje. Kakvu se poruku šalje ostaloj djeci? Da je normalno da svaki dan strepe hoće li biti žrtve nasilnika i na koji će ih sve način nastojati povrijediti? Škola bi trebala biti mjesto gdje će se djeca osjećati sigurno, zadovoljno, zaštićeno, gdje će osim školskih predmeta učiti i o prijateljstvu, o međusobnom pomaganju i razumijevanju, o suosjećanju. A ona su svakodnevno izložena fizičkoj i verbalnoj agresiji i nitko im ne pruža adekvatnu pomoć. Zar roditelji doista mogu svoju djecu zaštiti jedino na način da ih ne šalju u školu? Zar je to krajnji domet odgojno obrazovne institucije, pa i našeg cjelokupnog obrazovnog sustava?