RAMPE U NAMA

Rampa se digla i 1. siječnja 2023. ulazimo u schengenski  prostor.  Silno su ponosni naši političari, a i građani uglavnom zadovoljni. Fizičke rampe više neće postojati, moći ćemo se slobodno kretati kroz 27 zemalja!  „Ovo je ta velika godina. Pelješki most, spajanje teritorija, uvođenje eura, a sada i Schengen”, pohvalio se naš Premijer.  Ali…

Ali mnoge rampe ostadoše duboko u nama, dio su mentalnog sklopa koji mnogi ni ne pomišljaju mijenjati. A pogotovo one u glavama naših političara, mnogima zagorčavaju život. I to vrlo često baš onima kojima je pomoć i razumijevanje najpotrebnije, koji su preslabi da bi rušili rampe koje moćnici čvrsto drže u rukama.

Glina, Petrinja, Sisak i sva okolna područja našla se se pred rampom nesposobnosti, nebrige i bahatosti. Kako ističe dogradonačelnica Gline, Branka Bakšić Mitić jedan inox dimnjak košta 4000 kn, ali elaborat za izradu dimnjaka košta i do 25000 kn!!  Skupi i često nepotrebni administrativni poslovi i troškovi se gomilaju, troši se novac, gubi se vrijeme,  a ljudi i nakon dvije godine žive u kontejnerima koji prokišnjavaju, mnogi nemaju ni tekuće vode, ni adekvatnog grijanja. I pitaju se zašto ih je Država zaboravila, zašto ih je izdala?

Znamo da se Isus rodio u krajnjem siromaštvu jer neki loši ljudi nisu suosjećali s jednom trudnom ženom i njezinim mužem kada su tražili konačište. Jesmo li mi drugačiji, jesmo li suosjećajniji od Isusovih suvremenika? Kada pogledamo situaciju u Banovini ( nažalost to nije jedina naša sramota), reklo bi se da smo mnogo bešćutniji od onih iz Betlehema.  

Samostalni umjetnici stoje pred rampom koja ih gura u siromaštvo, koja im poručuje da ih ovo društvo ne cijeni. Oni, kojima se doprinosi plaćaju iz državnog proračuna, koeficijent za obračun osnovice za uplatu doprinosa iznosi 0,8% što znači da ti umjetnici u mirovinu odlaze sa samo 1.700 kuna. Tražili su povećanje osnovice za uplatu na 1,2 %. Naime, taj je koeficijent smanjen kada je uveden antiresecijski porez, koji je međutim ukinut 2010. godine.  Ali koeficijent za samostalne umjetnike se nije povećao odnosno nije sa vratio na razinu koja je prije postojala. Sabor je tako odlučio i umjetnicima dao božićni poklon. Da se ne bi slučajno obogatili i time ugušili svoju kreativnost!

I mnogi umirovljenici već poduže strpljivo stoje pred rampom koja ih ne pušta da pobjegnu iz zone siromaštva. A naša Vlada kojoj je jako stalo do njihove dobrobiti  povećala je u rujnu mirovine za 6.11%. Za najbrojniju skupinu umirovljenika čija se mirovina kreće između 2500 i 3500 kuna, to iznosi od 150 do 210 kuna. Normalan čovjek se pita rugaju li se oni svjesno umirovljenicima?

Sve osobe s invaliditetom okružene su mnogobrojnim rampama. Neke su fizičke i te se, ipak polako uklanjaju. Ali one u glavama mjerodavnih, nikako. U Hrvatskoj se usluge osobnog asistenta za osobe s invaliditetom ostvaruju više od 15 godina, ali ne kao dio sustava. Brojne udruge odrađuju ovaj posao kako znaju i umiju, a sustav još razmišlja o optimalnim rješenjima!! Asistente je vrlo teško naći, jer je plaća sramotno mala. Jasno da se na natječaje javljaju i nekvalificirane osobe, a korisnici su prisiljeni uzeti bilo koga.

Ovih je dana održan prosvjed osoba s invaliditetom i roditelja djece s poteškoćama u razvoju. Razlog je upravo nacrt Zakona o osobnoj asistenciji koji je trenutno u javnoj raspravi. Zakon se čeka već 14 godina, trebao je biti usvojen ove godine, ali se njegovo donošenje prenosi na iduću. Iako se Zakon tako dugo čekao, mnogi smatraju da je loš, da će njime zapravo izgubiti određena prava, jer zakon pišu oni koji mnogo toga ne razumiju ili ne žele razumjeti, u ovoj problematici.

Uz to, širi se informacija da će uskoro više od 200.000 pacijenata ostati bez svojih pomagala. Naime, u Hrvatskoj se 98% pomagala uvozi, a nabavna cijena im je u ovoj godini porasla 30 – 40%. Slično je i s lijekovima, gdje nerazmjer između cijena lijekova i troškova proizvodnje počinje stvarati probleme u njihovoj proizvodnji što će se odraziti i na opskrbu lijekovima. Rampama koje otežavaju, pa i ugrožavaju život, kraja nema !!!

Svi, ili gotovo svi s radošću očekujemo Božić! Sviđa nam se djetešce Isus, volimo darivanje, volimo kititi jelke ili borove, šetati osvijetljenim trgovima i ulicama naših gradova, obilnije jesti i piti. A početkom siječnja ili nešto malo kasnije ćemo malog Boga iz jaslica pospremiti u neku kutiju i na njega zaboraviti do slijedeće godine. Na duhovnu i životnu poruku Božića mnogi uopće ne pomišljaju.

Don Ivan Grubišić se godinama trudio ljudima približiti pravi smisao Božića. „Slavimo Božić kao način života, živimo svaki dan u prijateljstvu, dobroti, ljubavi i zajedništvu, a ne samo jednom na godinu“.

Kada bismo pokušali živjeti u skladu s ovom porukom, onda se ranjive i sada marginalizirane skupine u ovom društvu ne bi više osjećale izdane, ignorirane i manje vrijedne. Ni u vrijeme Božića, ni u ostale dane u godini.  I svi bismo se osjećali mnogo bolje.